Bujan filmski i kazališni opus

Sjećanje: Tomislav Radić (1940-2015)

• 
  
  „Kad mi je bilo otprilike dvanaest godina, bio sam bio u izviđačima. Svi su izviđači imali nadimke pa sam i ja dobio nadimak Žiro – skraćeno od žirafa. Imao sam dugačak vrat. Tako su me zvali i u gimnaziji. Ostalo mi je do danas. Svi me zovu Žiro. I ja sebe zovem Žiro. Da me netko zovne: „Tomislave!“ sigurno se ne bih ni odazvao. Jednom prigodom sam trebao donijeti potvrdu na vojni odsjek da sam student, pa da nisam još prisiljen javiti se na regrutaciju. Donio sam je, a oni mi kažu: „To nije original.“ Pogledao sam, pisalo je: „Tomislav Žirić.“ Tako je otipkala tajnica na Akademiji, uvjerena da je Žiro zapravo kratica od mog prezimena.“ Tomislav Radić jedini je hrvatski redatelj koji je ostvario bogat i umjetnički uspješan opus i u mediju filma i u mediju kazališta. Među nekoliko desetaka predstava u njegovoj režiji, najglasovitije su Čaruga, prema Ivanu Kušanu, postavljena 1976. u Teatru u gostima, Kafetarija, prema Carlu Goldoniju, postavljena na Dubrovačkim ljetnim igrama 1978., i Stilske vježbe, prema Raymondu Quenauu koje s pozornice ne silaze još od 1968. godine, kad su postavljene u Teatru &TD, čime su, kao najdugovječnija predstava s istom glumačkom postavom (izvornu je partnericu Pere Kvrgića, Miu Oremović vrlo rano zamijenila Lela Margitić) uvrštene i u Guinnessovu knjigu rekorda!
  
  Do sredine devedesetih neprestano usporedno radeći i u kazalištu i na filmu, Radić je dva medija inventivno prožeo u dva navrata. Prvi put u svom drugom dugometražnom igranom filmu Timon (1973), nekonvencionalnom i intrigantnom spoju dokumentarnog i igranog s polazištem u predstavi Timon koju je prema Timonu Atenjaninu Williama Shakespearea režirao u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, unaprijed namislivši uvrstiti je u budući film. Drugi put tijekom osamdesetih godina, u pet, za snimanje u televizijskom studiju, no na kazališni način pripremljenih klasičnih dramskih tekstova. Neformalno zvan Akademsko kazalište ili Kazalište na televiziji, taj je osebujno osmišljen i izveden niz kojemu je jedan od ciljeva bio vjerno se držati teksta i pokazati da su vrsna djela i bez osuvremenjavanja bliska današnjem gledatelju, polučio barem dva iznimna djela – Ifigeniju u Aulidi, (1983) prema Euripidu i Heddu Gabler (1985) prema Henriku Ibsenu – i zasigurno zavrijedio mnogo više od zaborava u koji je u međuvremenu zapao.
  
  No kao redatelj filmskog medija, bilo da je riječ o igranom filmu, televizijskim filmovima, dramama i serijama ili televizijskim kratkim dokumentarcima, Radić nije bio ni blizu onome što se mahom smatra manom teatralnosti. Upravo suprotno, njegova su ostvarenja težila, a i odisala neobično privlačnom aromom naravnosti, nenamještenosti, zbiljske uvjerljivosti običnoga života i običnih, svakodnevnih ljudi ispred kamere. Motivacija mu je, znao je reći, bila snimiti filmove o tome kako ljudi žive. Zato se najčešće bavio takozvanim malim temama, a kad je zahvaćao u one veće, kao što su, primjerice, anomalije samoupravnog socijalizma u filmu Luka (1992), Domovinski rat u filmu Anđele moj dragi (1995), te tranzicija, odnosno pretvorba u filmu Holding (2001), sagledavao ih je kroz prepoznatljive pojedince, životne pješake koji se nastoje snaći u prebremenitom povijesnom okviru u kojem su se zatekli.
  
  Stoga je, osim glumačkih prvaka poput Borisa Buzančića, Ive Gregurevića, Fabijana Šovagovća ili Vanje Dracha rado i često angažirao glumce koji su inače rijetko nastupali pred kamerama, bilo da je riječ o iskusnim kazalištarcima poput Žuže Egrenyi s kojom je višekratno surađivao, Draška Zidara ili Mirele Brekalo koji su 2011. nagrađeni Zlatnim Arenama za glavne uloge u Kotlovini ili o naturščicima, odnosno glumcima-amaterima kao što je tadašnja školska kolegica Radićeva sina, Masha Mati-Prodan, naslovna junakinja iznimno hvaljene crnohumorne drame Što je Iva snimila 21. listopada 2003. ili filmski kritičar Dario Marković kojemu je dao velike uloge u Holdingu i u Tri priče o nespavanju (2008). Rad s glumcima smatrao je najljepšim dijelom svoga poziva, a to se, kad govorimo o filmu, i vidjelo na ekranu, jer su njihove izvedbe redovito zračile neuobičajenom prirodnošću.
  
  Zapažajući i bilježeći kako ljudi žive, Radić se, dakako, bavio ovim podnebljem, društvom i kulturom, u kojima je stasao i koje dobro pozna. Manje znan, no poprilično znakovit podatak je da je, nakon dva razmjerno uspjela dugometražna kinematografska filma, danas klasičnog i odmah cijenjenog prvenca Žive istine (1972) i spomenutog Timona, Radić preselio u Kanadu ne bi li ondje pokušao nastaviti, odnosno izgraditi karijeru filmskog i kazališnog redatelja. Njegove su ideje kod mogućih kanadskih producenata naišle na posvemašnje nerazumijevanje – jedna od njih bila je i prva verzija scenarija za tri desetljeća poslije realiziran i kao jedan od najboljih hrvatskih filmova novog milenija, a i uopće, hvaljen Što je Iva snimila 21. listopada 2003. No i mimo toga, shvatio je da mu je i intimno, kao stvaratelju, jednostavno nemoguće baviti se tim poslom u sredini u kojoj se ne osjeća ukorijenjenim.
  
  A kroz mnoge se njegove filmove, i dokumentarne i igrane, provlačio upravo taj odnos tuzemstva i inozemstva, neprestanog uspoređivanja, oslanjanja, možda i kompleksa Hrvata u odnosu na Europu i na Zapad. Koliko god se dičili nekoć nesvrstanošću, danas samostalnošću, te se trsili biti ponosno svoji na svome, ekonomski smo vazda ovisili o inozemstvu, što se svojedobno najočitije manifestiralo odlaskom našijenaca u pečalbu, na popularni privremeni rad, a u novije vrijeme, od neovisnosti, kroz neprestani pritisak takozvanog poduzetništva po zapadnom modelu i oslanjanje na takozvane strane investitore i investicije. Već u  najranijim televizijskim dokumentarcima, s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih Radić se dotiče motiva gastarbajterstva. U Živoj istini jedan od likova je Engleskinja u Zagrebu, u Anđele moj dragi, Što je Iva snimila i Tri priče o nespavanju veće epizodne ili ravnopravno glavne uloge likova iz inozemstva koji na ovaj ili onaj način dolaze u kontakt s Hrvatskom tumače njemački, austrijski i španjolski glumci i glumice, odnosno, u Kotlovini, australska Hrvatica Melita Jurišić. U televizijskom filmu Itakodalje (1977), također začetim u Kanadi, koji kakvoćom stoji uz bok Radićevim najuvaženijim kinofilmovima, a i samom se Radiću činio nadahnuto ostvarenim, važan je lik privremenog povratnika iz Kanade kojega glumi Boris Buzančić.
  
  U njegovim najboljim i najcjenjenijim kinematografskim filmovima, onima što nedvoumno pripadaju vrhu hrvatske i jugoslavenske kinematografije, a to su Živa istina, Timon, Što je Iva snimila 21. listopada 2003. i Kotlovina, Radić je počesto osvajao zanimljivošću pronađenom u svojevrsnoj nedogađajnosti, u zbivanjima koja se ne smatraju filmski atraktivnima i najčešće se izbjegavaju kao filmski štof. U Itakodalje, primjerice, podugačak uvodni prizor nije više od dokumentaristički promatračkog filmskog zapisa razbuđivanja tročlane obitelji i banalnih radnji poput odijevanja i doručkovanja prije odlaska na posao, odnosno u vrtić. No s obzirom na autorovo stvarno zanimanje za način na koji oni to čine te stoga što su odrasli glumci – Božidarka Frait i Kruno Valentić – razumjeli da prikaz jutarnje rutine nije puka ilustracija, reda radi, već da itekako mnogo govori o odnosu supružnika, obični, ni po čemu posebni čini odijevanja, hranjenja i pripremanja za radni dan, uz tek pokoju izgovorenu riječ, ostavljaju dojam snažniji od inscenacije kakve burne melodramatične prepirke. Jer, smatrao je Radić, nerijetko je mnogo važnije ono što se u dramskom dijalogu, odnosno scenariju to jest filmu prešućuje, nego ono što se izgovori.
  
  Radićevu osjećaju za prikaz života na filmu, za stvaranje dojma stvarnosnosti, kao i njegovu stvaralačkom temperamentu očito je pogodovao i nestandardan pristup samom snimanju, odnosno rad u djelomično gerilskim uvjetima – s malenim proračunom, s malenom ekipom i u malo dana snimanja – u kakvima je i realizirao spomenute hvaljenije filmove. Prava, standardno velika filmska ekipa od nekoliko desetaka ljudi bila je, sva je zgoda, odveć tromo tijelo za stvaranje klime kakva mu je najviše odgovarala, u kojoj bi svi bili spremni zabilježiti glumačke izvedbe u trenu kad je postignuta prava temperatura. Neposrednost koju je uspijevao ostvariti često se i rado tumačila kao improvizacija, što je točno do neke mjere. Jer, kako je rekao, improvizirati se ne može ni iz čega. Da bi se improviziralo, potrebno je dobro razumjeti što se želi i o čemu je riječ, a to je nemoguće bez odličnih priprema. „Ne možeš improvizirati mačevanje, ako ne znaš mačevati.“ – rekao je s time u vezi.
  
  Baveći se filmom, a istoga se držao i u kazalištu, nije razmišljao o žanrovima. Uvelike ga je smetalo kad bi ga glumac pitao je li posrijedi komedija ili tragedija? „Ne znam što je. Pratimo tekst, pa ćemo vidjeti. Ponešto će biti komično, ponešto tragično, a ne mora biti ni jedno, ni drugo.“ – bio je Radićev stav. Osim što je ostvario bujan filmski, televizijski i kazališni opus, Radić je dvadeset godina bio profesor glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te osam godina glavni urednik Dramskoga programa HTV-a. Uz priznanja struke za pojedine radove, nagrađen je i mnogim državnim nagradama i odličjima, među kojima se ističu: Nagrada Vladimir Nazor, dvije Nagrade grada Zagreba te odličje Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.
  
  © Janko Heidl,  FILMOVI.hr, 26. ožujka 2015.

Piše:

Janko
Heidl