Levijatan je socijalna drama koja vrlo izravno progovara o stranputicama suvremenog ruskoga društva, koje se u ovom slučaju manifestiraju kao korupcija i protekcionaštvo. Sežu od razine lokalnih šerifa pa sve do vrha državne vlasti, na koju se referira kao na svojevrsnu nedodirljivu silu koja obitava u Moskvi. Posrijedi je apstraktni autoritet, diskurz koji protagonistima djeluje iza leđa, odnosno pozadinski i nevidljivi sustavi kontrole u koje su protagonisti uhvaćeni. Simbolički su naznačeni Putinovom fotografijom koja uokvirena visu na zidu politički i moralno iskvarena gradonačelnika Vadima (Roman Madyanov). Redateljeva dijagnoza pritom je oštra i pesimistična, krajnje izravna te lišena suptilnosti (a to mislim u pozitivnom smislu).
Primjerice, kada glavni protagonist Kolja (Aleksey Serebryakov) i njegov odvjetnik Dimitrij (Vladimir Vdovichenkov) dolaze u policijsku postaju podnijeti prijavu protiv Vadima, koji je u alkoholiziranom stanju nasilno upao na Koljino imanje, autor se potrudio dati viđenje dviju strana. U prvome kadru smješteni smo u perspektivu Kolje i Dimitrija koji se nalaze u birokratskoj kaljuži. Kontrakadar je prikazan iz perspektive policijskih službenika. Prvi očito slijedi upute nekoga iznad sebe te namjerno odugovlači dok drugi sasvim nezainteresiran te na računalu pokraj njega igra pasijans. Nakon toga je Dimitrij uvučen u gotovo kafkijansku potragu za predstavnicima vlasti nastojeći se probiti kroz neugledne hodnike derutnih betonskih birokratskih zdanja. Bolest je metastazirala i zahvatila cjelokupan organizam ruskog društva te nije ostao niti jedan njegov segment koje je imun i čist.
Pritom Andrey Zvyagintsev za glavnog protagonista bira Kolju, prosječnog, neuglednoga čovjeka iz susjedstva, koji svoju svakodnevnu egzistenciju provodi u bezličnom priobalnom ruskom gradiću negdje na sjeveru države, mjestu koji je očito nastao na temelju nemaštovitih socijalističkih urbanističkih planova. Narativni okidač je sudska presuda koja primorava Kolju da u bescijenje proda obiteljsku kuću državi jer gradonačelnik na tom terenu želi sagraditi poslovni objekt. Koljina kuća, tradicionalno uređena i prozročna, djeluje kao topla oaza u pustinji hladnih i uniformiranih stambenih blokova, koje karakteriziraju skučeni stanovi u kojima provincijske obitelji provode svoje rutinske živote.
Prostorna dimenzija je vrlo bitna – ogoljeni pejzaži u totalima snimatelja Mikhaila Krichmana sugeriraju metafizičku dimenziju filma. Grandiozna primorska priroda u plavkastim nijansama naglašeno je hladnih boja, što sugerira ravnodušnost i neumoljivost univerzuma naspram patnji čovjeka. Okruženje odaje dojam prostora na kojega su svi zaboravili. Ono je neprestano kontrapunktrirano detaljima gradskih ulica, stambenih blokova, derutnih pročelja, napuštenih zgrada, travnjaka zaraslih u korov, koji uokviruju tu zabačenu, neprivlačnu i neuglednu provinciju te filmu daju naturalistički prizvuk. Zvyagintsev se ne trudi gledateljima ponuditi povremene oduške od crnine i pesimizma kako okruženja tako i života protagonista, koji vrijeme ubijaju radom u državnim službama ili lokalnoj tvornici za preradu ribe, a u slobodno vrijeme frustracije nastoje zatomiti velikim količinama alkohola i surealnim načinima zabave. Povremene humorističke dionice te uočljiva britka satira u postuliranju međuljudskih i odnosa moći u konačnici još više naglašavaju pesimističan dojam. Pritom film karakterizira specifičan ritam u kojem se izmjenjuju spore i ubrzane dionice, a potonje otpadaju na prizore koje se želi psihološki naglasiti.
Kolja je kao lik vrlo precizno zaokružen i iznijansiran. Redatelj pazi da ga ne pretvori u simbol društvene nepravde i opresije. Posrijedi je nesimpatičan čovjek, vrlo naglih reakcija, patrijarhalno nastrojen, koji se našao u situaciji iz koje, čini se, nema mogućnosti izlaza. Već se u uvodu naznačava temeljni problem razmatranja. Kolja na željezničkoj postaji čeka prijatelja, moskovskog odvjetnika Dimitrija. Na putu prema njegovu domu zaustavlja ga prometni policajac, inače obiteljski prijatelj, koji ga moli da njegovom kolegi učini uslugu i popravi mu automobil. Kolja nevoljko pristaje upravo iz razloga što zna kakvi odnosi vladaju u gradu i do čega ga može dovesti eventualno odbijanje. Njegova priča drži cjelinu djela na okupu, a problemi s gradskom upravom dodatno su produbljeni osobnom dramom – neslaganjem sina Rome iz prvoga braka i supruge mu Lilje (Elena Lyadova), koju će uhvatiti u preljubu. Supostavljanje javne i privatne drame redatelj koristi da bi vješto psihološki i društveno iznijansirao priču te je doveo u kontekst metafizičkih razmatranja o naravi političkoga zla.
Pritom se, u što nas i naslov filma upućuje, uvelike služi biblijskom simbolikom. Kolja je usporediv s Jobom koji nesmiljeno trpi sve hirove svoga božanstva te je primoran pristajati uz ničim opravdanu patnju. Međutim, njegova je drama mnogo komplesnija i strašnija od Jobove: on se pasivno i ponizno ne prepušta nego želi djelovati i pobuniti se, no čini se da su svi odabiri za njega unaprijed predodređeni. Kulminacija njegove osobne drame u završnici znakovito je zaogrnuta velom ambivalencije: ne saznajemo je li počinio zločin za koji je optužen ili je posrijedi politički inžinjerig, no time je dodatno pojačana potka o političkim centrima moći i apstraktnom autoritetu koji uokviruje živote protagonista. Ako nemamo jasan objekt protiv kojega se bunimo, onda se ne možemo na odgovarajući način pobuniti. Politika je pritom čudovište poput Levijatana koje prijeti i proždire. Stoga je u cijeloj priči Vadim najmanji problem jer postoje instance iznad njega koje mu omogućuju da grad kojega vodi i njegove stanovnike poima kao svoje vlasništvo s kojim može činiti što želi i na način na koji želi.
Iako je naglasak na Kolji i njegovoj obitelji, Levijatan bi preciznije bilo odrediti kao svojevrsni mozaik provincijskog života u kojem je Zvyagintsev oko glavnoga lika isprepleo niz sudbina i zanimljivo skiciranih pojedinaca putem kojih prikazuje korumpiranu ispremreženost različitih civilinih i političkih institucija (sudstvo, policija, crkva, gradska uprava) prenapučenih raznoraznim uhljebima i interesnim skupinama. Bog je napadno odsutan iz njegova univerzuma jer je ironično, s obzirom na biblijsku simboliku i alegorizam kojima je djelo prožeto, zamijenjen božjim namjesnicima na zemlji utjelovljenima u vladiki koji umjesto da, prema nauku svoje vjere, zastupa obespravljene i potlačene, pruža podršku centrima moći jer od njih ima veliku korist. Film ironično i završava vladikinom propovijedi koja sažima svo religijsko licemjerstvo i dodvoravanje politici.
Levijatan je hrabro ostvarenje koje se, kako smo vidjeli, može iščitati na više razina, a uz neznatna odstupanja, problematika koju razmatra mogla bi se primijeniti i na suvremenu hrvatsku situaciju.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 25. ožujka 2015.
