Duša koja je nekad imala krila

65. Berlinale, Internationale Filmfestspiele Berlin (Međunarodni filmski festival u Berlinu), 5. – 15. veljače 2015.: Vitez pehara (Knight of Cups), red. Terrence Malick

  • Vitez Pehara (Knight of Cups), red. Terrence Malick

    Oni koji su uz ovogodišnji Berlinale, pokraj svih popratnih programa, našli i vremena istražiti berlinske muzeje, ostali su uskraćeni za jednu od najpoznatijih slika njemačkog romantizma Redovnik pred morem (Der Mönch am Meer, 1808-1810) Caspara Davida Friedricha, jer je to djelo – ponos Alte Nationalgalerie, trenutačno na restauraciji. No zato nas je na svojevrsno promišljanje o smislu života pozvao nagrađivani američki redatelj i scenarist Terrence Malick svojim sedmim dugometražnim filmom u četrdesetogodišnjoj karijeri Vitez Pehara (Knight of Cups) koji je svjetsku premijeru imao upravo u Berlinu, gdje je Malick 1999. osvojio Zlatnog medvjeda za film Tanka crvena linija (The Thin Red Line). Već u prvoj sceni film podsjeća na spomenutu Friedrichaovu sliku jer vidimo glavni lik, holivudskog scenarista (?) Ricka (Christian Bale) u pustom krajoliku sličnom redovnikovom, a kasnije će se motiv osamljenika pred morem javljati više puta, u kombinaciji s Rickovom bivšom ženom, ljubavnicama, bratom. Rick i bojom odjeće tijekom cijelog filma (sivo, tamno plavo) odaje taj redovnički dojam, iako mu je život upravo čista suprotnost redovničkom. Ili nije?
    Vitez Pehara (Knight of Cups), red. Terrence Malick
    Malick prati glavni lik većinom prizorima snimljenim iza njegovih leđa kamerom koja klizi, Rickova komunikacija s ostalim likovima se vrlo često odvija isključivo kroz monologe samih likova, naracija teološko-moralističkih tekstova (Ben Kinsley) čuje se izvan kadra te je očito da nas Malick uvodi u svoju prepoznatljivu filozofsko-poetsku tematiku. Sam naslov je posuđen od naziva karte u tarotu koja predstavlja viteza koji nosi pehar, a koji je poslan od svog oca da pronađe biser u životu. U tarotu to je i karta koja ukazuje na predstojeći dolazak neke poruke, pa sam potres na početku filma ne treba shvaćati tek kao uobičajeni događaj za Los Angeles, nego kao početak propitivanja. Spominjanje „duša koje se nekada imale krila“, „nekog sveca“ koji je naučavao „ljubi i čini što hoćeš“, ili pak onih koji su smisao života pronalazili u patnji kako kaže jedan kršćanski propovjednik u filmu, ne može biti dalje od Rickovog holivudskog stila života suvremene Zapadne obale. Vizualno se čini da jedino što ima dojam bisera u Rickovom životu jesu biserne atmosfere kičastih unutrašnjosti vila s bazenima Los Angelesa u kojima se odvija taj život. Za smislenom budućnošću se na primjer traga od lokalne srpske gatare i poznavateljice tarota kod koje Rick odlazi, do istočnjačkog redovnika uz neizbježan kameni vrt zen budizma.
    Vitez Pehara (Knight of Cups), red. Terrence Malick
    No u opisanoj osami života smisao za Ricka je ipak potraga za ljubavlju, ili točnije „iskustvom ljubavi“ kako detektira jedna od njegovih ljubavnica. Pratimo odnos s bivšom ženom (izvrsna Cate Blanchett), zatim gotovo desetak ljubavnica, dok konačno ne upoznaje onu za koju misli da je ona prava, udanu ženu (Natalie Portman). Prepoznavanje se događa u umjetničkoj galeriji, simbolično Rick će s njom konačno i zaplivati morem, a ne samo ostati pred njim kao do tada, no otkriće da je trudna rasplinjuje i tu mogućnost te se ona vraća suprugu. Slijedi još dublji Rickov odlazak u pustinju, u šarenilo Las Vegasa.

    Prepliću se tu još i Rickovi odnosi s bratom i problematičnim ocem zbog kojeg je najvjerojatnije treći, najmlađi brat izvršio samoubojstvo, no kao što je rekao Christian Bale na konferenciji za novinare u Berlinu: „Malick nam nije rekao o čemu je film, nego bi nam samo dao da glumimo.“ Fluidnost je zato ključna riječ ovog filma, potvrđena i suptilnim izborom glazbe (od Griega za scenu s Cate Blanchett, do Chopina za Natalie Portman, te ima funkciju lajtmotiva), a da dva sata te fluidnosti neće biti za svakoga, pokazalo se i u Berlinale Palaceu, gdje je od zadnja tri reda galerije kraj filma dočekalo tek nešto više od polovine gledatelja. No mora se priznati da je uz opća mjesta iz filozofije i teologije od istoka do zapada, količina materijala doista jedina zamjerka tom filmu.

    © Mario Martinec, FILMOVI.hr, 16. veljače 2015.

Piše:

Mario
Martinec

kritike i eseji