
Marx, Engels... (Goodbye Lenin), Tito(grad)! Tako nekako ide silogizam filma, crnogorskog kandidata za najprestižniju nagradu koju strancima dodjeluje holivudska tvornica snova. Nota bene, zovu je i Akademijina nagrada. I doista, što bi Zapadu moglo biti egzotičnije i draže, od totalitarnih ideologija, koje su pritom, nasreću, poražene? Ove ideologije ostaju tek privlačni, dizajnirani kulturni artefakt za nostalgične snove. A cijeli film, indikativna naslova Dječaci iz ulice Marxa i Engelsa (2014) upravo je to: vizualno atraktivno upakiran komadić nostalgije prepun strasti i mržnje. Drugi cjelovečernji uradak Nikole Vukčevića, zaista je amblematski. Pravi reliquiae reliquiarum soc-realističke ikonografije!
Od samog početka, ovaj je film pun dramatike i – predvidljivosti. Uvodna sekvenca donosi nam dramatičnu dojavu policiji o ubojstvu koje se sprema. Vrlo brzo shvatit ćemo da je Majka (Ana Sofrenović) upravo prijavila Sina. U kasnijem razvoju prologa u film prebacit ćemo se u London, nekih petnaestak godina kasnije. Sin je sada imigrant koji zarađuje svojim glazbenim talentom. Istodobno, u rodnoj mu Podgorici slavi se titula prvaka Europe u vaterpolu, a njegov će mlađi brat Vojo (Filip Đuretić) iščekivati svoje prvo seksualno iskustvo sa svojom curom. U trenutku velikog nacionalnog slavlja kao relikt mračne prošlosti na TV-ekranu se ukazuje čovjek koji je predodredio sudbinu dvojice „dječaka iz Marx-Engelsove“. Andrija Potpara (Emir Hadžihafizbegović) znak je tog usuda. I počinje se razvijati retrospekcija praćena glasom u offu koji ispovijeda fatalnu pripovijest što je obilježila život naslovnih junaka i njihovo odrastanje.

Film Nikole Vukčevića, zapravo, u potpunosti je – retrospekcija. Iako je na dijegetskoj razini to priča o osveti koju protagonist želi izvršiti nad usudnim antagonistom i negativcem, na vizualnoj ravni film je prepun ikonografskog instrumentarija ultimativne nostalgije za bivšom državnom zajednicom. Kao i svaka nostalgija i ova je posve neobjektivna i utopijska/(distopijska?). Kronološki, početak filma je s početka devedesetih kada protagonist filma, Stanko Jovanović gubi Oca. (Na toj kronotopskoj crti tumači ga Momčilo Otašević.) Otac (Nebojša Glogovac) vodi košarkašku ekipu s imenom OKK Titograd. Zbog nepristajanja na sudjelovanje u namještanju utakmice, ultimnativno je kažnjen. Njegovu smrt prikazuju kao nesretan slučaj, a spomenuti dijabolični Andrija šalje Stanka u London (gdje taj lik na plećima ponese Goran Bogdan!).
Dječaci iz ulice Marxa i Engelsa film je, zapravo, o krvnoj osveti. Naravno, na metaforičkoj razini. Međutim, ono u što film dijakronski zasijeca latentno je prizivanje postuliranog utopije koju čini soc-realistička ikonografija. Jedan od momenata te ikonografije je i glazba. Protagonist filma, naime, kao urbani titogradski mladić osniva bend i sklada hit indikativna naslova Ne brini. U patetičkom trenutku filma, međutim, on propušta svoju šansu da ostvari slavu, a prepuna sportska dvorana Morača ostaje bez koncerta njegova benda Titograd. (Opet znakovito, Titograd u svom logou nosi zvijezdu petokraku.) Petnaest godina kasnije, u već spomenutom (anti)klimaksu, Stanko se odlučuje vratiti – sada u Podgoricu – i osvetiti se svom dušmaninu.

Kako se Vukčević nosi sa svojom patetičkom (i vrlo predvidljivom) filmskom storijom? Zapravo, oscarovski? To će reći akadem(ij)ski? Što mislim pod ovim kolovijalno potrošenim pridjevom? Film je prepun šablonskih dramaturških rješenja i stereotipske karakterizacije. U pojedinim momentima u tolikoj mjeri da to postaje i zabavnim. Oscarovski su filmovi vrlo često nošeni jakim strastima. Dječaci iz ulice Marxa i Engelsa, također, u sebi i ne sadrže ništa drugo doli jakih strasti. Susret Gorana Bogdana s bivšom ispred night-kluba Romansa sjajan je primjer. Još jedan detalj boji vizualnu fakturu filma. Totali... Mislim da su u filmu barem nekih dvadesetak puta javljuju vožnje iz zraka koje ocrtavaju crnogorsku prijestolnicu. Na taj način autor sebe mistificira i svom ostvarenju pokušava udahnuti neku monumentalnost. No, tko visoko leti nisko pada...
Na razini uvjerljivosti svoje priče, ostaje negdje između akademizma i kiča. (Asociram na to da je Vukčević najmlađi crnogorski akademik, ali svojim filmom nije dospio nigdje dalje doli do kiča, iliti nesvjesne camp-patetike!) Već na razini imena likova vidimo šablonizaciju: glazbeni menadžer Šeki Krivokapić; propali rocker, a sada dealer Fiki, a drogu prodaju profesoru latinskog jezika s imenom Potpara, sinu glavnog negativca... Čak i da je izbjegao sve ove šablone u nominalizaciji, opet preostaje previše praznih mjesta i nesuvislosti u naraciji. Jedan je od pokazatelja neumješnosti nošenja s filmskom pričom je i taj nesretni glas u offu koji recitira životne mudrosti. (Tim se dijegetičkim postupkom služe najčešće oni što baš i ne znaju nešto izreći navlastitim filmskim jezikom!)

Ono što mi se čini u konačnom dojmu ovog patetičnog, ali i na trenutke zabavnog filma, jest da je unekoliko napravljen za, nazovi, jugonostalgičare. Da je napravljen kako bi u regiji ostvario gledanost upravo u tom fonu. (Međutim, trećeg dana prikazivanja u Cinestaru bilo nas je tek dvoje takvih na projekciji!) Ponovno, Marx, Engels... Tito(Grad). Dakle, fali veliki vođa Oktobarske revolucije. No, sjetih se tim izostankom jednog hit-filma od prije desetljeća. Good Bye Lenin! (2003), Wolfganga Beckera uspjelo je prenio ultimativnu nostalgiju za DDR-om. U odnosu na taj film, Dječaci iz ulice Marxa i Engelsa zastaju negdje na pola puta, rekoh već, između akademizma i kiča. Kako je i Tito bio akademik (pa i u HAZU!), tako je i Vukčevićev kino-Titograd ostao tek – kič.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 28. siječnja 2014.