Paweła Pawlikowskog prvotno sam upoznao preko izvrsnoga filma Moje ljeto ljubavi (My Summer of Love, 2004), male ali živopisne ljubavne priče između dviju sasvim različitih djevojaka, koja se odvijala tijekom ljetnoga razdoblja u Yorkshireu. Prethodni i naredni autorovi radovi (Last Resort, 2000; Žena iz petog okruga, 2011) također su snimani u britanskoj ili britansko-francuskoj produkciji i na engleskom jeziku. Karakterizirala ih je suvremena tematika i problematika te su bili lišeni poljskoga konteksta. Stoga Ida u opusu Pawlikowskoga gotovo da djeluje kao neobičan eksperiment.
Film je snimljen u poljskoj produkciji, na poljskome jeziku i s poljskim glumcima. Radnja je smještena u Poljsku, u razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata, neposredno nakon što su staljinistički sudski procesi protiv neprijatelja naroda okončani. Redatelja ne zanima politički kontekst razdoblja niti komunistički i staljinistički teror karakterističan za njega. Reference na navedeno implicitno su utkane u pozadinu djela preko profesija pojedinih protagonista, strahova koje obični ljudi osjećaju ili različitih okolišnih signala koje autor suptilno ugrađuje kao vizualne informacije u pozadinu svojih kadrova. Međutim, one nisu predmetom razmatranja jer djelo ne nastoji biti širokom društvenom freskom. Naspram toga teži se postaviti intimna i komorna studija u formi potrage koja u svojoj zatvorenosti katkada gotovo graniči s klaustrofobičnim učinkom, o čemu svjedoči i relativno kratko trajanje filma od osamdesetak minuta, tijekom kojega je velika pažnja posvećena tome da svaki detalj bude na svom mjestu te pridonosi razvoju cjeline bez praznoga hoda.
Politički i kulturološki gledano, Ida je vrlo hrabro i poticajno ostvarenje koje se bavi poljskim povijesnim prijeporima te pojedinim mračnim aspektima tamošnje prošlosti vezanim uz razdoblje Drugoga svjetskog rata i odnosom Poljaka prema sugrašanima i susjedima Židovima. Stoga ostvarenje Pawlikowskoga možemo shvatiti kao svojevrsni filmski katalizator koji želi potaknuti problematiziranje zanemarenih aspekata kolektivnog pamćenja. Posrijedi je ostvarenje koje u fikcionaliziranom ruhu problematizira stvarne povijesne stranputice, odnosno događaje koji su društveno zaboravljeni. Preciznije bi bilo reći da uz te događaje određeno društvo njeguje svojevrsnu kulturnu amneziju u nedostatku čvrste volje ili mogućnosti da se suoči s povijesnim traumatizmima te vlastitim pogrešnim odlukama i djelovanjem. Stoga Ida na vrlo poticajan način, jednim dijelom, nastoji pobuditi prisjećanje na potisnute aspekte poljske povijesti te isprovocirati društvenu raspravu o njima jer su posrijedi teme koje zahtijevaju suočavanje. Nije teško za pretpostaviti da je film u Poljskoj izazvao određene tenzije, no to samo znači da je uspio u nastojanju da potakne potrebnu društvenu raspravu.
Pawlikowski navedeno čini kroz dvije studije kraktera, odnosno dva načina reagiranja na isti događaj. Spomenuo sam da je film izgrađen na temelju koncepta potrage putem kojega se ukrštavaju dva sasvim oprečna karaktera i pogleda na svijet, što u konačnici zadobiva mnogo šire značenje jer se osobna represija širi na propitivanje društvene represije. Ida (Agata Trzebuchowska) je djevojka koja bi trebala za tjedan dana postati časnom sestrom. Nadstojnica samostana šalje je u Varšavu njezinoj tetki Wandi (Agata Kulesza), od koje saznaje da je Židovka te da su joj roditelji ubijeni tijekom Drugoga svjetskog rata. Iako u početku hladna prema nećakinji, Wanda odlučuje otići s njom u selo gdje su joj živjeli roditelji kako bi pokušale otkriti njihov grob. Cijela filmska struktura počiva na dualizmu karaktera. Ida je princip nevinosti, odnosno entitet koji je nekontaminiran povijesnim zbivanjima i traumatizmima sve dok ne sazna svoje pravo porijeklo. Wanda se ne može nositi s traumama i krivnjom. Tijekom staljinističkih procesa bila je visoko rangirani komunistički dužnosnik i sutkinja koju su zbog odriješitosti zvali Krvava Wanda. Međutim, njezina je krivnja mnogo kompleksnije naravi te je prožete s problematiziranjem kolektive krivnje jer si ne može oprostiti što je Idinu obitelj ostavila s poljskim seljacima koje gotovo nije poznavala i koji su ih pobili te preuzeli njihovo imanje. Povijesni tragizam vrhunac doživljava u situaciji kada seljak, koji joj je ubio majku, oca i brata, nudi Idi nagodbu: pokazat će joj mjesto u šumi gdje je zakopao tijela ako ona neće tražili da joj vrate imanje koje je sada u njegovom vlasništvu.
Interakcija dvaju likova te dinamika njihova odnosa dodatno je podcrtana odličnim glumačkim kreacijama. Agata Trzebuchowska dočarava Idu kao tihu i poniznu djevojku koja nema prave svijesti o životu izvan zidina samostana. Ujedno je lišena vlastite povijesti, položaja i identiteta, što znakovito korespondira s njezinim nezamjetnim držanjem. Agata Kulesza (Soba samoubojica, Róża) ponovno je pokazala zašto je jedna od ponajboljih suvremenih poljskih glumica. Wanda je u njezinoj interpretaciji višeslojan lik: često hladna, napadna, cinična, krajnje ogorčena, sklona usputnim flertovima i alkoholu, no nadasve humana, što je u konačnici i dovodi do osobnoga kraha, koji je već u početku naznačen implicitnom referencom da je njezin položaj u partiji ozbiljno poljuljan.
Putovanje u srž poljskoga sela i provincije, za koje Pawlikowski sugerira da predstavljaju pravu Poljsku, na osobnoj i društvenoj razini predstavlja suočavanje s avetima prošlosti. U slučaju Ide rješenje enigme vezano je uz identitetsku problematiku te će utjecati na njezinu promjenu. Konačna odluka da se vrati u samostan nakon što je iskusila određene aspekte svjetovna života ovdje je više nego vjerskim osjećajima potaknuta činjenicom da ne želi biti dijelom svijeta u kojem se događaju tako brutalne stvari. Za Wandu potraga ima svrhu suočavanja s potisnutim aspektima vlastite prošlosti i ličnosti, koji u konačnici neće dovesti do iskupljenja nego osobna rasapa.
Film naoko ima vrlo jednostavnu priču, no njezina egzekucije izrazito je pedatna i složena. Redateljski rukopis Pawlikowskoga vrlo je promišljen: minuciozan, detaljiziran, s velikim naglaskom stavljenim na razvijanje sugestivne atmosferičnosti, čemu pridonosi odlična fotografija Łukasza Żala i Ryszarda Lenczewskoga. Film je sniman u crno-bijeloj tehnici te prevladavaju nijanse sive koje stvaraju sjetno i melankolično ozračje te dodatno naglašavaju prostorne karaktertike: zapuštene ceste, oronule i uniformirane hotele, derutna sela, koje su dubokim fokus izoštrne do jasnoće. Djelo je također snimano u akademijinom formatu (4:3), kojim se postiže dojam skučenosti, ali istodobno naglašava i intimnost potrage protagonistica te omogućuje redatelju da veliki naglak stavi na ekspresivnost glumičina lica. Posrijedi je film u potpunosti sazdan od statičnih kadrova, koje Pawlikowski vrlo pažljivo komponira te ih karakterizira visoka likovna vrijednost.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 29. siječnja 2015.
