Bez autorskog stava

Teorija svega (The Theory of Everything), red. James Marsh

  • Teorija svega (The Theory of Everything), red. James Marsh

    Bilo je pitanje vremena kada će se netko dosjetiti da bi mogao ekranizirati životnu priču Stephena Hawkinga. Iako je njegova prva supruga još 1999. izdala memoare Music to Move the Stars: A Life with Stephen, u kojima se podosta oštro osvrnula na zajednički život sa slavnim znanstvenikom, producentima je više odgovarala blagonaklonija verzija naslovljena Travelling to Infinity – My Life with Stephen iz 2008. godine, očito da bi izbjegli potencijalne kontroverze. Teorija svega mnogo je više njezina nego njegova priča. Promjena perspektive, međutim, mogla je biti zanimljivo iskorištena da autori ziheraški nisu odlučili igrati na sigurno, što je česta boljka biografskih filmova.
    Teorija svega (The Theory of Everything), red. James Marsh
    Redatelj James Marsh (Čovjek iz sjene / Shadow Dancer, 2012) i scenarist Anthony McCarten odlučili su filmom obuhvatiti samo jedan segment Hawkinsova života – znakovito onaj koji se odnosi na razdoblje prvoga braka. Odabir je poprilično zanimljiv jer nam izravno sugerira vrlo bitnu činjenicu o naravi priče koja nam se nastoji ispričati. Ekipu iz Working Title Films ne zanima strana priče koja je vezana uz Hawkingov znanstveni doprinos svijetu. Njegovo školovanje, doktorat i znanstvene teze tek su ovlaš spomenute da bi se stvorio povijesno-kulturni kontekst, odnosno, preciznije rečeno kulisa na kojoj će se odigravati ljubavna priča veća od života, ali iz koje će sigurno i perfidno biti uklonjeni svi delikatni, problematični ili kontroverzni segmenti. Posrijedi je korištenje strategija koje je, primjerice, Ron Howard doveo do savršenstva prilikom stvaranja Genijalnoga uma (2001), biografskoga filma o matematičaru Johnu Nashu, koji se vrlo slično Teoriji svega, više bavio emocionalnim aspketima protagonistova odnosa sa suprugom, zanemarujući njegove homoseksualne sklonosti, koje su bile nespojive s ukusom, smatrali su producenti i redatelj, široke publike.

    Teorija svega (The Theory of Everything), red. James MarshMash i McCarten linearno prate povijest Hawkingove ljubavne priče koja je uobličena na takav način da gotovo predstavlja princip ljubavi koja se unatoč preprekama, problemima i razvodima održala tijekom cijeloga života. Stoga je posrijedi djelo koje počiva na emocionalnim učincima, kojima se želi postići sentimentalizacija gledatelja te njihovo poistovjećivanje s prikazanim, dok se neizvjesnost neizlječive bolesti prožima s požrtvovnom ljubavi. Potonje predstavlja princip koji je u povijesti filma više bio neukusno zlorabljen, nego što je rezultirao dobrim naslovima.

    Autori se služe emocionalnom metodom pripovijedanja pa zgušnjavaju emocije te reduciraju intelektualnu motivaciju nauštrb emocionalne, što je poprilično paradoksalna odluka ako uzmete u obzir činjenicu da je središnji lik osoba koja je uvelike pridonijela razvoju znanosti u dvadesetom stoljeću. Time se njegova nekonvecnionalnost pokušava ukalupiti u konvencionalno strukturiran filmski oblik. Odnosi među protagonistima, napose supružnicima, uspostavljaju poprilično jednostran emocionalni kanon prilikom čega stvarnosti aspekti priče bivaju stavljeni u pozadinu pa se reduciraju i uopćavaju. Primjerice, odnos Hawkingove obitelji prema Jane (Felicity Jones) površno je skiciran, napose u trenutku kada je pod sumnjom da se upustila u preljubnički odnos s Jonathanom (Charlie Cox), što ponovno predstavlja puki žanrovski efekt. Kako bi se naglasile vanjske prepreke u razvoju odnosa, česta je uporaba melodramatskoga efekta kojim se iznenada mijenja situacija. Iako je film temeljen na faktografskom materijalu, Marsh i McCarten uvelike ovise o spomenutom efektu jer im on omogućuje povisivanje tenzija emocionalne napetosti te neizvjesnosti. Predominantna glazbena podloga Jóhanna Jóhannssona dodatno naglašava zaokupljenost emocionalnom stranom priče te neprestano podiže patos, kada za tim ima i nema potrebe. Fotografija Benoîta Delhommea (Bez zakona, Soba 1408) u tolikoj je mjeri ispolirana da povremeno imate dojam da gledate pomaknutu, očuđenu inačicu stvarnosti.
    Teorija svega (The Theory of Everything), red. James Marsh
    Teorija svega stoga je još jedan u nizu konvencionalnih biografskih filmova kakvima smo u posljednih nekoliko godina neprestano bombardirani u sezoni filmskih nagrada. U njima se jedino mijenja ime i prezime lika čiju životnu priču pratimo te pojedine intrige dok slijede ustaljenju kronološku shemu te nam poručuju da je ljubav najbolje što nam se može dogoditi jer pobjeđuje sve nedaće. Tu smo poruku već previše puta čuli da bismo je mogli ozbiljno shvatiti.

    Film od opasnoga skliznuća u kič spašava odlična glumačka kreacija Eddieja Redmaynea (Jadnici), što u konačnici potvrđuje stav da od ovakvih naslova upravo i najviše profitiraju glumci jer im omogućuju velike glumačke preobrazbe kakve odbori koji dodjeljuju filmske nagrade naprosto obožavaju. Zanimljivo je da su autori Teorije svega od svih potencijalnih problema koje su u bračno-ljubavnom životu Stephen i Jane mogli imati, upravo potencirali onaj koji se odnosi na problematiku vjere. Odnos teizma i ateizma već je naznačen u prvome susretu protagonista te se kasnije često provlači kroz njihovu vezu kao svojevrsni provodni motiv. Međutim, on ne služi da bi se podcrtao zanstvenikov odnos prema svijetu, znanstvenoj spozanji i inome, nego da bi se njegov ateizam učinio dopadljivim širokoj publici. Teorija svega nudi ateizam sa stilistom pa je posrijedi film koji se podjednako nastoji svidjeti i ateistima i vjernicima, dakle, posrijedi je ulizivačko djelo bez ikakvoga autorskoga stava.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 29. siječnja 2015.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji