Kad imaš trinaest

Mi smo najbolje! (Vi är bäst!), red. Lukas Moodysson

  • Mi smo najbolje! (Vi är bäst!), red. Lukas Moodysson

    Premda se baš ne mogu smatrati poklonikom njegove glazbe, u nečemu se posve slažem s Davorom Gopcem – Volim crtane filmove! Takva spontanost i sloboda, otpor svim konvencijama, kao i neprijeporne životne vrijednosti, ono je što čini sukus velike većine uobičajenih crtića. Solidarnost, suosjećanje sa slabijima, nepodnošenje nepravde, prijateljstvo... – sve su to vrijednosti što ih povezujem upravo s takvim crtić-pristupom svijetu. Lukas Moodysson ne snima crtiće, ali sjajno pogađa u nepatvorenost dječjeg svijeta. Baš kao i crtani filmovi. Njegov sedmi cjelovečernji igrani film Mi smo najbolje! (Vi är bäst!, 2013) upravo je prilog njegovu neprijepornom osjetilu za iskrenost dječjeg svijeta i psihe. Sve to mogli smo vidjeti već od prvih samostalnih radova tog švedskog autora. Fucking Åmål (1998), i Lylia 4-ever (2002) pravi su biseri iz života tinejdžera. Zgode mladih protagonista i njihove avanture s toliko uobičajenim, a opet toliko začudnim i neponovljivim ljubavnim i inim problemima kod Moodyssona se pretvaraju u nevjerojatno velike pripovijesti odrastanja i sučeljavanja sa životom. Baš kao u najboljim cjelovečernjim crtanim filmovima od Disneya i Pixara do japanskih majstora današnjice!
    Mi smo najbolje! (Vi är bäst!), red. Lukas Moodysson
    Moodysson se u najnovijem filmu vraća u Stockholm 1982. kada je imao trinaest godina. Bobo (Mira Barkhammar) i Klara (Mira Grosin) dvije su sedmašice koje se ne žele povinovati ponašanju uobičajenom za cure svoje dobi. Imaju frizure kao dječaci, a i njihov stav prema okolini oblikuje se prema glasnogovornicima onog vremena koji su nosili kratku kosu. („Bolje da nosim kratku kosu... i slušam taj zvuk“ – reći će Pekinška patka na jednom od svojih prvih singlova.) Dakle, punk... Punk je muzički izričaj, ali i radikalno odlučan stav prema životu. Čini se da ga je začeo Charles Baudelaire još 1857. svojom proklamacijom estetike ružnoće. U njemu se oblikuje poetika koja ne trpi kompromise. Obitelj, Bog, Nacija, Država, Autoritet... u njemu su meta za odstrel pun gorčine, ali i iskrenosti. Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike, bit će njegovo iščitavanje u istomenoj knjižici Darka Glavana (1980).

    Bobo i Klara cure su koje se upoznaju sa životom upravo u vrijeme kada je punk nešto kao mrtav!? Ali upravo će 1982. biti i godina kada će njih dvije doživjeti i svoje pve ljubavi – bolje reći simpatiju – krajnje nevino i autentično. Nakon što se u dva spomenuta filma s početka karijere bavio šesnaestogodišnjacima, ovdje se Moodysson posvećuje tinejdžerkama u prvim takvim godinama. I kako će se dva curetka suočiti s prvim pubertetskim peripetijama? Naravno, preko glazbe, tj. punka. Njih dvije odluče osnovati bend, ali problem je u tome što ne znaju svirati! Nakon školske priredbe odlučuju privoliti godinu dana stariju curu, kršćanku Hedvig (Liv LeMoyne) da im se pridruži jer ona već svira klasičnu gitaru. No pred njima se otvara zadatak da ju preobrate i idejno. Najprije je – ošišaju! Još je jedan moment sadržan u njihovu svjetonazoru, a koji je će biti motiv i za prvu pjesmu. Dakle, emancipacija koju oni provode bit će i ženska, i to na način da će se se suprotstaviti muškom svijetu oko sebe, izvikujući refren da „mrze sport“. Ako je u nečemu doista iskazan samosvojan stav prema drukčijem svijetu, onda je to svakako u ovome. Svijet oblikovan patrijarhalnim obrascima, naime, upravo preko sporta nameće militarističku hijerarhiju i podređivanje neupitnim autoritetima. Najprije će to Porodica i Otac, a zatim Crkva, Vojska i na koncu Žrtva na oltaru Domovine. Zvuči poznato, zar ne?
    Mi smo najbolje! (Vi är bäst!), red. Lukas Moodysson
    Moodysson gradi svoj film prepun simpatije prema svojim protagonisticama. Nesigurna Bobo, otkačena Klara i dobro odgojena Hedvig ocrtane su toplim tonovima kamere Ulfa Brantåsa. Njihovi krupni planovi i lica boje ozračje filma dajući nam fizonomije prepune straha i nesigurnosti, ali i prijateljske ljubavi i međusobne privrženosti u odlučnosti da se suprotstave neprijateljskom patrijarhalnom okruženju. Kada će konačno u samome finalu filma doista održati svoj prvi punkerski nastup pred publikom, biti će to trijumf slobode i stava. (Glasovi mržnje iz provincijske publike prozivaju ih komunističkim p***ama!). A upravo je takva sloboda i stav smisao onoga što Hannah Arendt smatra onim političkim!

    Otkud mi sada politika u jednom tinejdžerskom filmu, sličnom crtiću? Upravo se iz takva gledanja nameće sva slojevitost Moodyssonova filma. Iskrenost s kojom se autor prepustio svojim trinaestogodišnjakinjima urodila je odista iskrenim i nepatvorenim filmom. Sekvence u kojima cure žicaju prolaznike kako bi kupile svoju prvu električnu gitaru upravo su maestralna skica velegradskih ulica svijet obilja osamdesetih. Cure na kraju skupe nešto love koje iskoriste da bi se prepustile bakanalijama čipsa, kečapa i čokolade! Moodysson nam kazuje da se ipak radi o crtić-punkericama. Baš kao što su nazivala i „četiri mentalno retardirana dečka“ iz predgrađa Forrest Hillsa – The Ramones! Usput budi rečeno, u filmu nema glazbe velikih punkera poput Clasha, Jama, Dead Kennedysa i sličnih. Svi su bendovi Moodyssonove reminiscencije švedske new-wave i punk scene iz 1982. Naime, rekoh već, 1982. autor filma i sam je imao trinaest godina!
    Mi smo najbolje! (Vi är bäst!), red. Lukas Moodysson
    Mi smo najbolje!i vrlo je zabavan, ali i nepatvoreno iskren, pa i politički angažiran film. Sjetimo se i jednog ovdašnjeg, inače vrlo uspjelog dječjeg filma, Koko i duhovi (2011) Daniela Kušana. Tamo se također reminiscira osamdesete. Ali na automobilskim tablicama retuširana je zvijezda, kao i na kapi policajca, gdje se pojavljuje šahovnica. Čisti falsifikat! U Mi smo najbolje! u jednoj sekvenci vožnje u metrou, naprotiv, pojavljuje se turistička reklama za Jugoslaviju. U kontekstu rečenog, shvatit ćete da se radi o jednom iskrenom, naizgled dječjem-crtić filmu, ali ustvari radi se o ostvarenju koje govori o slobodi i otporu. Zapravo, o političkom filmu!

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 5. siječnja 2015.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji