Mudrost i energija

Sjećanje: Mike Nichols (Berlin, 6. studenoga 1931. – New York, 19. studenoga 2014.)

  • Mike Nichols

    Jedna od tema koje se gdjekad načnu tijekom razgovora i čavrljanja o filmu, a pripadaju neobveznoj rubrici štikleci i cvebe, jest ona o povezanosti dobi redatelja i kvalitete njegova filma. Prije kojeg mjeseca, jedan mi je ugledni hrvatski redatelj srednje generacije rekao kako se „loše stari u našem poslu“ – misleći na redateljski. Pojašnjavajući potom na što cilja, kazao je da mu se čini kako većina redatelja ulaskom u treću dob gubi snagu, energiju, koncentraciju pa i volju za nemale psihičke i fizičke zahtjeve koje postavlja režiranje filma te da potkraj karijere obično stvaraju slabašna djela. Malo pomalo, ipak smo našli i niz primjera koji dokazuju suprotno, odnosno dosjetili se konkretnih redateljskih imena koja su u završnici karijere, u poznoj životnoj dobi ostvarili neke od svojih najboljih filmova.

    Iako nije spomenut tom prigodom, američki redatelj njemačko-židovskog podrijetla Mike Nichols – rođen 6. studenoga 1931. u Berlinu kao Michael Igor Peschkowsky, preminuo 19. studenoga ove godine u New Yorku – jedan je iz te vrle skupine onih što su u godinama koje većina pučanstva provodi u umirovljenju, potpisali iznimno vrsna djela u kojima se očito neugasla ili ponovno raspirena mladalačka energija sretno sastala sa životnom mudrošću i izvedbenim iskustvom.
    Snaga duha (Wit), red. Mike Nichols
    Njegova četiri posljednja slikopisna ostvarenja, realizirana u 21. stoljeću, nakon što je Nichols zagazio u osmo desetljeće svoga životnog puta, prvorazredni su primjerci inteligentno duhovitih, kako se kaže, kirurški precizno izvedenih režija koje elegantnom provokativnošću zasijecaju u nedokučivosti, odnosno nemile istine o ljudskoj naravi i društvu u kojem živimo. Posrijedi su televizijski film Snaga duha (Wit, SAD, 2001) koji problematizira obezljuđivanje osobnosti teško oboljeloga i televizijska serija Anđeli u Americi (Angels in America, SAD/Italija, 2003) koja kroz prizmu pošasti prvoga vala side u Sjedinjenim Državama sagledava reaganovsku Ameriku osamdesetih, te dva kino filma – otrovno cinična ljubavna drama Bliski susreti (Closer, SAD/Velika Britanija, 2004) i humorno satirična politička drama Rat Charlieja Wilsona (Charlie Wilson's War, SAD/Njemačka, 2007) o zakulisnim igrama vezanima uz rat u Afganistanu.
    Anđeli u Americi (Angels in America), red. Mike Nichols
    Četverolist spomenutih ostvarenja autorovu ruku odaje za njega razmjerno karakterističnom mješavinom donekle distanciranog promatranja u cinično-ironično-crnohumornom tonu, no ipak sljubljenog s iskreno suosjećajnim razumijevanjem ljudskih slabosti. Jednako umješno Nichols je uspijevao bešavno povezati još dvije naizgled nespojive opreke – gotovo teatralnu stilizaciju i realističku uvjerljivost. Sve su se te osobine, odnosno vrline provlačile kroz čitav njegov kinematografski opus, uvijek nagnut određenom društvenom angažmanu, često prikrivenom ispod površinske dopadljivosti cjeline i publici privlačnih glumačkih zvijezda u glavnim ulogama. Zvijezda koje su osim šarma, karizme i onog nečega što ih je lansiralo u orbitu celuloidne slave, pod Nicholsovim vodstvom iskazivale i maksimum svojih glumačkih mogućnosti. Prepoznatljivijim obilježjem Nicholsova opusa smatra se nenametljivo, ali sustavno podržavanje spolne jednakosti iskazano konstantnim uvažavanjem žena kao ravnopravnih likova, a zgodno je, i točno, zaključeno da je Nichols kao dobrostojeći, društveno visoko rangiran intelektualac najradije na meti ironičnog raščlanjivanja imao dobrostojeće, društveno visoko rangirane intelektualce.
    Bliski susreti (Closer), red. Mike Nichols
    Potpisnik ukupno dvadeset i dva dugometražna ostvarenja, uključujući i spomenutu TV-seriju Anđeli u Americi, Nichols je tijekom četrdesetogodišnje karijere filmskog redatelja imao uspona i padova, boljih i lošijih filmova, a nikad nije smatran pripadnikom kinematografskog panteona, što su bila očekivanja pobuđena njegovim prvim dvama, rado gledanima, cijenjenima i najvišim nagradama nagrađivanima okušajima u filmskoj režiji, u čijoj je sjeni ostao njegov cjelokupni daljnji opus. Bili su to bračna drama Tko se boji Virginie Woolf? (Who's Afraid of Virginia Woolf?, SAD, 1966) i romantična, društveno angažirana humorna drama Diplomac (The Graduate, SAD, 1967) kojom je upravo Nichols, inzistirajući da glavnu ulogu tumači taj dotad nezapažen glumac, kao filmsku zvijezdu ustoličio razmjerno neugledna Dustina Hoffmana. Premda se u njemu ne spominju ni Vijetnamski rat, niti građanski prosvjedi, Diplomac je postao jedan od ikoničkih filmova duha pobune mladih šezdesetih godina, a uporabom songova dvojca Simona & Garfunkla, Nichols je inaugurirao poslije često zlorabljenu taktiku korištenja pop i rock pjesama kao zvučnog identiteta nekog filma. Po Nicholsovoj smrti, Steven Spielberg rekao je da je Diplomac bio jedan od filmova koji su mu promijenili život, u smislu predočavanja drukčijeg, nestandardnog pristupa popularnom filmotvorstvu, a o tome da se Nicholsova hrabra i promišljena moderna rješenja i danas, gotovo pola stoljeća po nastanku, doimaju svježima i poticajnima, ovdašnja se publika mogla uvjeriti za nedavna prikazivanja filma na HTV-u.
    Rat Charlieja Wilsona (Charlie Wilson s War), red. Mike Nichols
    Dodajmo još da je Nichols pod svjetla reflektora došao kao iznimno uspješan komičar te da je prije ulaska u filmske vode izgradio uspješnu karijeru kazališnog redatelja, koju nikad nije napustio. Jedna je od svega dvanaest osoba koje su osvojile četiri najviše američke nagrade šoubiznisa: Oscara (za režiju filma Diplomac), Emmy (za režiju serije Anđeli u Americi i TV-filma Snaga duha), Grammyja (za komičarski album An Evening with Mike Nichols and Elaine May, 1961) i čak devet nagrada Tony kao najbolji redatelj u kazalištu.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 22. prosinca 2014.

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji