Poznajemo li uopće sami sebe? Ustvari, pitamo li se mi danas uopće tko smo, zapravo, mi? I, kada? Jer, u doba sveopće informacijske-komunikacijske premreženosti, intenziteta svakodnevne interakcije i digitalne okupacije životnog svijeta, pitanje je kada bismo za to uopće imali vremena? Odgovor je na ova usudna, a opet retorička pitanja, da je to moguće kada se suočimo sami sa sobom, izolirani u prirodnom okruženju. U svojoj naravi. Dakle, kakav nam je, ustvari (bio/s/) život? To nam se pitanje postavlja tek onda kada se izoliramo iz stresnog tijeka užurbanosti i buke civilizacije. Na njega nam odgovara samo prirodna sila. Ergo, to nam pitanje postavlja samo blizina smrti! Upravo o takovoj ultimativnoj situaciji govori nam i sjajan film Rubena Östlunda Force majeure (2014., kod nas nespretno preveden kao Turist).
Četveročlanu švedsku obitelj zatječemo na njihovu skijaškom odmoru negdje u francuskim Alpama. Tata, mama, kći i sin... Vrlo sugestivni uvodni kadrovi duhovito nas suočuju s oglednim elementom onoga što čini jezgru društva – obiteljske fotografije sa skijanja kao trajni dokaz događaja za trajno sjećanje. Tomas (Johannes Bah Kuhnke) uspješan je poduzetnik u sredini svojih tridesetih njegova supruga Ebba (Lisa Loven Kongsli) brižna je roditeljica njihove djece, a Vera i Harry upotpunjuju ovu naizgled tipičnu euro-obitelj višeg-srednjeg sloja. Dakle, to je ona klasa ljudi što sebi može priuštiti pet dana ekskluzivnog skijanja. Krajolik je fascinantan, ali i nekako zastrašujuć. (Sve je podcrtano dramatičnim glazbenim upadima koje je posložila Ola Fløttum.) Bjelina okružja zadivljujući je okvir vizualne fakture filma, ali je ujedno i pozornica na kojoj je moguće ostvariti suočenje što ga spomenuh na početku zapisa. Možemo odgovoriti na pitanje kakva nam je doista narav? Kakva je, ustvari, naša priroda u odnosu na kozmičku silu koju također nazivamo prirodom.
Već drugoga dana skijanja, dok obitelj sjedi na hotelskoj terasi i divi se planini, zbude se ključni događaj filma. Naoko dobroćudna, kontrolirana lavina odjednom se sruči prema ljudima koji doručkuju. U tom trenutku Tomas panično grabi svoje rukavice (i naravno, mobitel) te bježi od stola za kojim sjedi s Ebbom, Verom i Harryjem. Iako se radilo tek o velikoj snježnoj zavjesi od leda, prizor je izgledao ultimativno strašno. Nakon što se magličasta zavjesa razišla, Tomas se vraća kao da ništa nije bilo, ali to će biti i zavjesa koja je pala na jedan periojedno razdoblje protagonistova života sa njegovom obitelji. Ebba neće tada ništa reći, no ubrzo, u društvu s ljudima koje upoznaje u hotelu, a zatim i prijatelja Matsa i njegove djevojke Fanny, ona izvješćuje o Tomasovu „kukavičluku“.
Östlund upravo u tim trenucima verbalnog propitivanja – no još više u dugim šutnjama i kadrovima usamljenog Tomasa – iskazuje tjeskobni ugođaj. Naravno, nije izuzeta ni Ebba u svojim izgubljenim krupnim planovima, a ni djeca, koja slute da se dogodilo nešto prijelomno za njihovu sretnu obitelj. Östlund, rekoh već, brižljivo gradi dramatiku i tjeskobu pritješnjenosti protagonista naspram beskraja širine (i zaglušujuće tišine!) Prirode. Također, kratki glazbeni ulomci potcrtavaju dramatičnost izmjene dana i noći u planini. Izmjena krupnih planova i totala sugestivno slaže kockice mozaika u egzistencijalnoj tjeskobi koja pritišće odnose u osnovnoj ćeliji građanskog društva. Zašto je Tomas pobjegao, dok je Emma poput majke-zaštitnice ostala uz djecu? Može li on još uvijek uživati povjerenje ostalih članova obitelji? Hoće li ikada više moći ponijeti solemni, ali teški teret pater familiasa?
Dijalozi u restoranu, u hotelskoj sobi, na ski-vučnici i u bjelini planinskog beskraja, bolno preispituju neka ultimativna životna pitanja. U propitivanje, osim smisla obitelji, ulazi i izvanbračna, pa i svakovrsna veza muškarca i žene. Tomasov prijatelj i vršnjak Mats (Kristofer Hivju) pridružuje im se na skijanju sa svojom dvadesetogodišnjom curom Fanny (Fanny Metelius). Kao po nekoj rodnoj solidarnosti, on prijateljev bijeg opravdava skrajnjim instinkom preživljavanja. Zatim i njegova muškost biva dovedena u pitanje zbog Fannyine sumnje o tomu kako bi se on ponio u situaciji u kakvoj je bio Tomas. I njegov mužjački libido gubi na vjerodostojnosti kod mnogo mlađe i beskompromisne partnerice. Dakle, Östlund – kao scenarist, redatelj i kompletni autor filma – na kušnju stavlja neke dominantne i vjekovne pradigme međuodnosa žene i muškarca.
Rekoh već, dijalozi služe kako katalizator tog (sebe)ispitivanja. U pomnom građenju dramatike dijaloga prepoznao sam u najboljim momentima i poetiku velemajstora filmskih razgovornih implikatura, Mikea Leigha. Iako ne vjerujem da je sam Östlund toliko radio s glumcima kao Leigh, ipak je u nekim lucidnim bljeskovima izgovorenog (ali i prešućenog!) uspio slično ocrtati svoje likove. Ovdje moram spomenuti i odličnu glumu djece. Iako je i Vera (Clara Wettergren) bila dobra, mali je Harry (njezin brat Vincent Wettergren) upravo maestralan.
No, tko je (ili, bolje, što je) presudni protagonist filma? Izvorni naslov otkriva ono što nespretan distributerski naziv zanemaruje. Force majeure je nepredvidljiva okolnost, nesumjerljiva sile prirode, na koncu Božji čin. Jer, Priroda/Bog jest nesumjerljivo snažnija od čovjeka. Njezina je sila bezgranična poput božje svemoći. Što to hoće kazati u vezi s porukom Östlundova filma? Tomas je u jednome trenutku osjetio ultimativnu, egzistencijalnu ugroženost. Smrt je odjednom prišla sasvim blizu. Njegov nagon za golim opstankom u tom je krajnjem osjećaju nadjačao poriv za zašitom svojih najbližih, tj. obitelji. Ali, tomu je oduvijek tako...
Iako su do kraja filma Tomas – inscenacijom Ebbine nesreće za djecu – ali i Mats – autoritativnim nastupom u autobusu – povratili uloge pater familiasa, autor nam vrlo nepredvidljivim krajem filma (kojeg, naravno, neću otkriti) kazuje kako su ove prirodne sile nešto što nam daje na znanje koliko smo ustvari maleni pred force majeure svijeta koji nas okružuje. Ruben Östlund svojim četvrtim dugometražnim igranim filmom dokazao je da pripada u sam vrh suvremene europske kinematografije. Iako sam prepoznao neke leighovske dijaloge, pa i bunjuelovski smisao za apsurdno i groteskno, njegov je osjećaj za dramu, suspense, duhovitost i humor sasvim navlastit. Na samome kraju kalendarske godine, evo i mog favorita za najbolje ostvarenje 2014. u hrvatskim kinima!
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 13. prosinca 2014.
