Dva posto mozga

Lucy, red. Luc Besson

  • Lucy, red. Luc Besson

    Otvaranje Lucy može nam štošta reći o fetišima Luca Bessona, iako bismo u ovome slučaju radije odabrali život u neznanju. U uvodnom prizoru filma naslovna junakinja (Scarlett Johansson) ima kratku ali burnu raspravu ispred hotela Regent u Taipeiju sa svojim dečkom Richardom (Pilou Asbæk). On zahtijeva da preda aktovku, očito sumnjiva sadržaja, stanovitom gospodinu Jangu (Min-sik Choi) koji je odsjeo u hotelu. U tom trenutku Lucy koristi sedam posto kapaciteta vlastita mozga, dakle, koliko i svaki prosječan čovjek. Protagonistica je znakovito okarakterizirana već svojom odjećom i šminkom: nosi jeftini i upadljivi make up, neukusnu mini suknju te nekakvu oderanu životinju od majice. Ne samo da je pritom Besson vrlo stereotipan nego je i uvredljiv u prikazu žene prosječne inteligencije, što će pokazati i nastavak jer tu cijela priča ne staje. Lucy igrom slučaja, kojega neću navesti da bespotrebno ne otkrivam zaplet, dobiva mogućnost da poveća kapacitet moždane aktivnosti do nevjerojatnih sto posto. Kako Besson zamišlja transformaciju svoje protagonistice? Oderana životinja, neukusna mini suknja i jefini make up bivaju zamijenjeni stiliziranom mini suknjom, visokim potpeticama i nešto skupljom šminkom, dok njegova junakinja korača naokolo s pucaljkom u ruci usred bijela dana kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
    Lucy, red. Luc Besson
    Pritom Scarlett Johansson samo što ne posrne u tim štiklama u kojima ju je Besson primorao da defilira cijelim filmom, držeći se kao da je neki od Cameronovih terminatora. Lik Lucy djeluje kao Bessonova adolescentska pornografska fantazija koja se mijenja od bespomoćne do izazovne, ali ubojite, i u redateljevoj viziji faličke žene, koja u konačnici nije ništa drugo do krajnje kulturno retrogradne Bessonove projekcije žene. Njezino rastuće znanje i inteligencija sasvim je nebitno jer tako fetišizirana ona primarno treba predstavljati fantazijsku projekciju redatelja i potencijalnih gledatelja filma. Navedeno nije nikakva novina u Bessonovu opusu jer Lucy djeluje kao nenamjerni remake njegova hita Nikita (1990) u kojem je naslovnoj protagonistici, umjesto da ode u zatvor, omogućena još jedna prilika tako što treba prihvatiti novi posao plaćenoga ubojice. Koncept lika u oba djela vrlo je sličan, samo što je u novom ostvarenju priča zaogrnuta u znanstveno-fantastučno ruho i s premisom koja je gotovo besramno pokradena iz filma Savršena formula (Limitless, 2011) Neila Burgera s Bradleyjem Cooperom u glavnoj ulozi. Nažalost, kulturni anakronizam nije jedina slabost filma jer se on podjednako pokazuje problematičnim kako na scenarističkoj tako i na redateljskoj razini.

    Tijekom uvodne prepirke između Lucy i Richarda Besson njihovu situaciju paralelizira nizom kadrova iz životinjskoga svijeta u kojima se prikazuje predator u lovu na žrtvu, koji čine svojevrsnu malu naraciju, a koja sugerira da će junakinja, ako prihvati ući u hotel i odnijeti aktovku, upasti u klopku. Postupkom autor stavlja gledatelja u položaj povlaštenoga znanja jer mu sugerira što će se najvjerojatnije dogoditi s Lucy, čime se u konačnici želi podići napetost. Napadno prekidanje osnovne narativnije linije tu ipak ne staje, nego je ono stalno tijekom cijeloga filma te postaje zamorno jer gubi svrhu. Ovdje bih ipak trebao biti precizan: gubi svrhu za gledatelja jer nepotrebno retardira radnju bez da pridonosi podizanju razine iščekivanja, no itekako predstavlja perfidni alibi za redatelja koji nema dovoljno priče da popuni minutažu. Besson je djelce jedvice uspio rastegnuti na osamdeset i pet minuta pa ako pokušate oduzeti umetke, pretpostavljam da biste došli na trajanja od sedamdesetak minuta. Drugim riječima, priča filma je odveć tanka i nerazrađena, a sastoji se od niza obračuna junakinje te nekoliko nezanimljivih i predugačkih pucačina kojima se ponovno nastoji nabiti minutaža jer bi priča mogla stati u jednu prosječnu epizodu nezanimljive televizijske akcije serije, s malim dodatkom nesuvisla pseudofilozofskog naklapanja o vremenu.
    Lucy, red. Luc Besson
    Režija je također poprilično suhoparna. Besson je postao poznat po svom, takozvanom baroknom redateljskom stilu u kojem je veliki naglasak na vizualnom često neuspješno pokušavao nadomjestiti dramaturšku pustoš: prazninu priče i plošnost karaktera. Lucy vizualno izgleda kao jeftina B produkcija iz sredine osamdesetih (a posrijedi nije, vjerujte mi, pastiš). Imate dojam da će u jednom trenutku iz nekoga prikrajka iskočiti Michael Dudikoff i pridružiti se Scarlett Johansson u nastojanju da ispraši zločeste dečke iz Tajvana koji žele zaraditi tako što narkoticima kvare zapadnjačku zlatnu mladež. Rušilačka, odveć hiperbolizirana potjera Parizom primjer je redateljske rutine i neinventivnosti kakvu dugo nismo imali prilike vidjeti na velikom platnu, a za njom nimalo ne zaostaje oružani sukob na sveučilištu koje je pritom sasvim demolirano. Simbolika toga prizora je transparentna: redateljeva je heroina svojim znanjem nadvladala sva postojeća znanja čiji je sveučilište simbol i bastion, premda smo sretniji kada Besson za simbolikom ne poseže.

    Scenarij, osim manjkavosti priče o kojoj sam govorio, pokazuje nezainteresiranost za razvoj suvislih situacija, ideja i likova, od kojih prednjače bezlični i stereotipni negativci. Mnogi prizori u filmu nenamjerno su postali smiješni poput situacije u kojoj se jadna Lucy pretvara u računalo napredne generacije od kojega ostaje tek – memory stick. Nije da Lucy u temelju nema zanimljivu premisu, samo je štata što autori prilikom stvaranja ovoga filma nisu koristili više od dva posto mozga.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 24. rujna 2014.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji