Odgledavši prije koju godinu Film socialisme (2010), iskreno sam se nadao da to nije posljednji Godardov film. Nekako, ne bi bilo u redu da je to njegova zadnja. I, nada mi je uslišana. Međutim, tek da se opet produlji čežnja za drukčijim krajem... (Ili, pak, agonija!?) Zbogom jeziku (Adieu au langage, 2014) novi je kandidat za posljednji Godardov film. Dakle, nakon što je u prethodnom ostvarenju konačno, bez milosti, razračunao s neuspjelim eksperimentom socijalizma, ovdje je bio još radikalniji: na tapetu njegove kritike našao se sàm – jezik. Kao konačni „dispozitiv“ (Foucault), jezik je ono što nosi ljudskost i mišljenje. Bismo li uopće mogli komunicirati sa svijetom, bez jezika? Bismo li uopće mogli iskazati ijedan svoj stav ili osjećaj, bez tog alata, sredstva ili... čarolije? Što nama današnjima uopće znači – jezik?
Godard slaže narativni kolaž. Zapravo, mogli bismo reći da se radi o svojevrsnom puzzleu. Iz rascjepkanih fragmenata pripovijesti o ženi, muškarcu i psu pokušava se uspostaviti smislena cjelina koja bi korespondirala s gledateljem. Ili... Zbogom jeziku ustvari je niz sasvim nepovezivih Godardovih asocijacija, njegov tijek svijesti s kojim on hvata ukoštac s ovom preteškom temom. Jer, da bi govorio o jeziku i sam autor mora koristiti neki – jezik. Kakav je to jezik? Je li to jezik u lingvističkom smislu? Ili se, pak, radi o nekom idiomu u okviru tzv. vizualnih komunikacija? Možda je – a to bi bilo najbolje – riječ o autentičnu, navlastitu filmskom jeziku?
Zlobnik bi, s punim pravom, bogohulno izrekao da tu nema ničeg od spomenutog. Ili, svega, ali poredanog tako da i nema previše smisla u tomu. Da je, naime, Zbogom jeziku sasvim navlastito, no i posve nemušto djelo.O čemu se u filmu radi? Susreću se slobodan muškarac, udana žena i pas. Njih troje čine neobičnu ekipu koju ujedinjuje, isprva, strast i nagon, a kasnije tek nerazumijevanje i posvemašnji prekid komunikacije. Godard posve ogoljuje svoje junake. To nije rečeno metaforički, nego doslovno! Naime, dobrim dijelom filma Žena (Héloise Godet) je naga, a i Muškarac (Kamel Abdeli) ne stidi se baš svojih genitalija!)
Ti se junaci, nakon početne strasti, pokušavaju približiti putem – jezika. I dok im je jezikom prirode, tj. putem seksa, to i polazilo za rukom, verbalni se jezik pokazuje posve nedostatnim kao sredstvo njihova približavanja. To Godard poprilično iščitljivo iskazuje kroz dvodijelnu strukturu svoje filmske kompozicije. Dio s brojem 1 naziva La nature (Priroda), dok je dio 2 označen s Le métaphore. No, ako Godarda pokušavamo pojmiti kao filmskog dijalektičara – a što nije nezamislivo imamo li u vidu cijeli njegov opus – što čini broj tri, tj. treći sintetički dio njegova filmskog silogizma? Broj tri je 3D! Prvi put (a realno je za prepostaviti da je to i posljednji) Godard koristi tu tehnologiju trodimenzionalne filmske iluzije.
Poznavajući Godardov intelektualni habitus taj postupak ima ironijsku svrhu. Nakon plošnih likova Muškarca i Žene, ono biće kojemu je posvećena posljednja trećina filma je – Pas. Jer, Roxy će u filmu biti trodimenzionalniji i od Josette i Gédéona (a što su imena psećeg i dvoje ljudskih protagonista filma). Pas je, reći će Godard, ono stvorenje koje „više voli druge od sama sebe“. Jer, iako se u filmu spominje Platon u svojoj teoriji „lijepog kao sjaja ideje“, autor filma na neki će način na sebe preuzeti ulogu Diogena iz Sinope. A taj je Diogen sebe nazivao kynos, što na grčkome jest – pas. Ako se već želimo poigravati riječima, njihovom konkordancijom, suzvučjima, vrlo smo blisko (ali i sklisko!) riječi kino. Godard, pak, dokazuje cijelim svojim opusom da voli baš – kino! Naime, ako prirodu i metaforu (ideju) pomiruje 3D-tehnologija (!?), muškarca i ženu, na kraju pomiruje kynos, tj. pas. Svojevrsni kino-pas! Otkud to okretanje životinji u mogućem semiotičkom razrješenju filma? Sjetimo se ovdje tek Agambenovih teorijskih razmatranja iz knjige Otvoreno (Aperto, 2001).
Godard nikada nije krio svoje sklonosti filozofskom promišljanju. Tako se neki od njegovih posljednjih filmova mogu čitati upravo u filozofskom ključu. (Dvoje mladih na, kafkijansko!, putešestvije u Ameriku nose filozofske knjige!) Za razliku od estetike iz filma Naša glazba (Notre musique, 2004) ili, pak, povijesti ljudskog mišljenja i kina u (Pri)povijestima filma (Les histoire/s/ du cinema, 1989-2000), Godard ovdje izričito kaže da je filozofija „iščitavanje znakova“. Dakle, da bismo shvatili Zbogom jeziku moramo biti semiotičari. Upravo je gorespomenuta semioza – tj. dijalektičko razrješenje odnosa između muškarca i žene posredsvom psa! – dijelom moguće semiotike Godardova filma.
Ipak, na kraju, kakve su sintaksa, semantika i pragmatika filma Zbogom jeziku? Može li se za kino-gledatelja uspostaviti neka smislena cjelina tog filma? Ima li, in ultima linea, ovaj film neki univerzalno iščitljivi jezik? Pisac ovih redova, slutite, na sve se moguće načine dovijao kako sebi uspostaviti suvislu jezičnu interpretaciju Godardova filma. (Da, da, zanimljiva su igre riječima poput ah dieux i oh langage za Adieu au langage, ali... meni kao velikom pokloniku kino-opusa ovog redatelja pruženo je vrlo malo.) Godard je snimio film, bez kompromisa – to mu se mora priznati.No, malo će ljudi reći da je to bazično gledljiv, ili pak (još i uspio) dobar film, pa tako neće ni potpisnik ovih redaka. Cui bono, adieu au langage? Iskreno, sada kao filmski gledatelj kazujem tek: „Poooojma nemam!“
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 21. rujna 2014.
