
U principu, doista nemam ništa protiv idi(j)ota. Legendarni pulski sastav, KUD Idijoti, dapače, oduvijek mi je jedan od najdražih s ovih prostora. Odakle uopće idiot i kakvo je značenje samog termina (onkraj pejorativnog)? Grčki, idiotes jest onaj koji je sàm, izoliran od drugih, nedruštven. Na neki način, radi se i o osebujnom autizmu. No taj idiot, odnosno autist počesto raspolaže sposobnostima sasvim nedosežnim onima normalnima, društvenima. Npr. pamti stranice telefonskog imenika, (mentalno) skenira enciklopedije, pamti sasvim nevjerojatne podatke, ili... savršeno pogađa u centar strelicom za pikado! Upravo takvu sposobnost posjeduje naslovni junak slovensko- talijanskog filma Zoran, moj nećak idiot (Zoran, ili mio nepote scemo, 2013.).

Žanrovski, radi se o komediji (ili je barem tako ispisano u materijalima uz sam film). Međutim, cjelokupni postav filma učinio mi se tragički nekomičnim. Ponajprije stoga što su njegovi protagonisti, iako lošiji od nas, prema aristotelovskoj odrednici, sasvim ne-empatični ili, ne-simpatični. Osim, ako na neki način i mi sami, ne preuzmemo ulogu idiota! Dakle, protagonist filma je Paolo (Giuseppe Battiston), pozamašni četrdesetogodišnjii bradonja sklon vinu, ali i svakovrsnoj zafrkanciji, ruganju i podsmijevanju. Svi oko njega tek su mu meta neprestanih zajedljivih i posprdnih upadica. Kolega s posla, vjerski opsesivac Ernesto (Ricardo Maranzana) predmet je njegove poruge zbog mucanja i alkohola; krčmara Gustina (Teca Celio) Paolo iskorištava tako što mu upada u kuću usred noći kako bi izbjegao policiju na cesti; šefa Alfia (Roberto Cotran) ismijava zbog njegovih hobija izrade modela ptica, a negdašnju suprugu, a sada Alfievu ženu Stefanju (Darja Slamič), zbog toga što ga je napustila i otišla s dotičnim. Ukratko, on nikoga ne poštuje i ne voli. Voli jedino vino kojeg nemilice ispija.
U filmskom postavu to je junak koji trebao izazvati barem minimalnu empatiju. Nemoguće! Naime, za to bi trebala postojati barem malena crta ljudskosti u njemu. A takvu ja nisam pronašao niti do, navodno, komično-dramskog kraja. E sad, taj Paolo jednog dana dobiva obavijest da je preminula njegova tetka u Sloveniji. Nadajući se nasljedstvu i velikoj lovi, on se otpućuje preko granice kako bi od „glupih Jugoslavena“ uzeo ono što je njegovo. Ali tamo ga čeka tek porculanski pas i... Zoran! Zoran je autistični šesnaestogodišnjak koji je i svojim likom ništa doli – idiot. Odrastajući sa svojom bakom na slovenskoj planini uspio je naučiti i talijanski pročitavši dva ogromna remek-djela, zapravo sasvim beznačajna romana. Dospjevši pod Paolovo skrbništvo na par dana, međutim, on razvija sasvim neobičnu sklonost prema njemu pritom doživjevši i socijalizaciju (pa i ljubav!?) .

Kakav je, zapravo, taj Zoran? Njegov lik (Rok Prašnikar) posve je karikaturalan (slično svom stricu Paolu). Ogromne naočale debelih stakala, zubi glodavca, zalizana kosa – sve to i vizualno upućuje na – idiota! Naravno, zreo je za instituciju. Naravno, po vrlo predvidljvom scenarističkom predlošku autora filma – debitanta Mattea Oleotta – dva se bizarna lika zbližuju i sluti se početak jednog dugog prijateljstva. A zbog čega? Stoga što Zoran ima nevjerojatnu sposobnost. Naime, on pikado-strelicom uvijek može pogoditi sam centar. Zadivljujući talijanske provincijalce, on u Paolu budi pohlepni nagon da ovaj, preko pomalo „retardiranog“ nećaka, zaradi. Tako će Paolo pokušati Zorana povesti u Škotsku na Svjetsko prvenstvo u Dartsu.
Kako je ovu, rekoh, predvidljivu priču posložio dotični Oleotto? Iako su mnogi u svojoj recepciji naglašavali bliskost sižea s Levinsonovim Kišnim čovjekom (Rain Man, 1988), meni se po likovima njegov film čini prispodobivijim otkačenim i bizarnim karakterima jednog Akija Kaurismäkija. Talijanska i slovenska provincija, doista umnogome podsjećaju na finski krajolik. (Čak se i u Sloveniji Paolo vozi po jednom od mnogih jezera!). Cjelokupna je fotografija prepuna purpurnih, zelenosivih i tamnih tonova, a planine i udoline podjećaju na skandinavski pejzaž. Ali, Dok kod Kaurismäkija imamo punokrvne i uvjerljive bizarne karaktere, prepune nostalgije i sjete, ovdje imamo tek karikature s kojima je teško moguća ikakva identifikacija, ili barem suosjećanje.

Protagonist Paolo je, rekoh već, sasvim ne-empatičan i pokvaren lik, a njegova in vino veritas zapravo je lažna egzistencija. Motivacija njegova ponašanja ne pronalazi sugestivnost ni priližnu spomenutom Kaurismäkiju. Na primjer desetominutna sekvenca Paolove izmišljene priče o zecu iz djetinjstva od samog je početka previdljiva i ne-duhovita. Jednako, Zoranov nastup u lokalnom pjevačkom zboru biti će sve prije negoli duhovit. Rekao bih da epizoda njegove izvedbe klasičnog Očenaša izaziva tek grčeve u želucu (ali ne od smijeha). Slične su i sekvence Paolova razbijanja inventara Alfijeve i Stefanjine kuće.
Koji je uzrok svem tom čemeru? Reklo bi se – vino!? Sjevernotalijanska pokrajina Furlanija–Julijska krajina (Friuli–Venezia Giulia), posebice oko Udina, prepuna je vinograda. Pravi je to raj za oko i dušu, posebice ljubiteljima dobre kapljice. No, ipak taj krajolik djeluje tužno kada se upoznajemo s uglavnom starijim bizarnim stanovnicima mjesta. Ako bi, pak, ti likovi trebali biti simpatični, čini se da Oleotto ue uspijeva dočarati nam ih takvima. Niti duhovitost mu nije jača strana, ostaje tek – idiotizam. Idiotizam je to koje se proteže kako na likove tako i dramsku strukturu. Film je nepotrebno razvučen na 106 minuta, a čini se da je ono što se u njemu reklo moglo skratiti za barem trećinu. Tako nesimpatični i – svi pomalo retardirani! – likovi izokreću vjerojatnu autorsku intenciju. Ova bi namjera, pretpostavljam, trebala biti u tomu da pokaže da su ljudi krhki, slabi, beskarakterni, ali su, na kraju, ipak ljudi, koji teže ljubavi i bliskosti. Ne žele biti idi(j)oti, već socijalizirani! Ipak, po mnogo čemu Oleottov je film tek galerija bizarnih karaktera od kojih je glavni gotovo pa nepodnošljiv. (Stoga čini mi, bolji kraj od onoga u filmu, jest negdje petnaestak minuta ranije kad protagonist pada nakon alkoholnog delirija!) Namjeravana otkačenost, uz laganu dozu poruke o našim slabostima (pa i udio političke korektnosti u slovensko-talijanskim odnosima) ostaje neuvjerljivom. Iako je jedan kritičar zapisao da se radi o „duhovitom, sentimentalnom filmu visokog koncepta“, nikako se s time ne bih mogao složiti. Njegov autistični (ne)smisao za humor, učinio je da se nakon gledanja osjećam – idiotom!
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 9. rujna 2014.