Nelagoda koja ostaje

7. Subversive Film Festival, Zagreb, 3. – 17. svibnja 2014.: Salò, ili 120 dana Sodome (Salò o le 120 giornate di Sodoma), red. Pier Paolo Pasolini

  • Salò, ili 120 dana Sodome (Salò o le 120 giornate di Sodoma), red. Pier Paolo Pasolini

    Čovjek je po prirodi pravedno i istinoljubivo biće koje slavi ljepotu. Ustvari, čovjek je dobro, božje stvorenje. Ili... „Čovjek je čovjeku vuk.“ Gdje je istina u takva dva ultimativna stava? I... može li je uopće biti? Onkraj svih određenja vrste ili roda koji se, solemno, naziva homo sapiens stoji cijela jedna povijest nasilja, okrutnosti, mržnje i – perverzije.Jedan od onih filmova koji su za svoj predmet imali upravo ovo posljednje, koji su poželjeli tematizirati ovu, izopačenu stranu ljudske inhibicije, svakako je i Salò, ili 120 dana Sodome (Salò o le 120 giornate di Sodoma, 1975). Autor te besprizorne studije – Pier Paolo Pasolini, pjesnik i filmski umjetnik, homoseksualac i izopćeni komunist, nije zapravo nikada vidio posljednju verziju svog posljednjeg filma. Slučajno ili ne, prije njegova prva prikazivanja, Pasolini je ubijen. Kao da je i sam postao žrtvom svog konačnog obračuna s fašizmom. Naravno, sve je to još ojačalo karizmu... kako Salòa tako i Pasolinija. Jedan će francuski kritičar svojedobno izjaviti i da se ovaj film može prikazati kao oslobađajući dokaz za Pasolinijeva ubojicu. Besprizorno, drsko i... istinito! Zašto? Jednostavno stoga što je Pasolini u Salòu izvršio auto-da-fé, postavši i sam žrtvom poput onih mladića i djevojaka nad kojima se na kraju filma vrši egzekucija. Ultimativno, bespovratno ali i karizmatično!
    Salò, ili 120 dana Sodome (Salò o le 120 giornate di Sodoma), red. Pier Paolo Pasolini
    Kako danas, skoro četrdeset godina nakon nastanka djeluje Salò, ili 120 dana Sodome? Je li se što promijenilo glede njegove provokativnosti i šokantnosti? Kako nam danas djeluju scene koprofagije (proždiranja izmeta), skalpiranja, rezanja jezika, sakaćenja genitalija, spaljivanja dijelova tijela... svih prikazanih oblika sodomije? Rekao bih, nelagoda ostaje, no uznemirenost svijetom koji nas okružuje mnogo je dubokosežnija od gore nabrojanih skarednosti i nezamislivog nasilja nad tijelom i psihom. Posthumano stanje pretvaranja čovjeka u stroj žudnje za Kapital, mnogo je gore! O čemu priča Salò? Negdje na sjeveru Italije, u istoimenom nacističkom utočištu, četvorica uglednika planiraju svoj izopačeni, krvavi naum. Označeni imenima Predsjednik, Vojvoda, Ekscelencija i Magistrat, oni će biti okrutni egzekutori.Već sam odabir apstraktno općenitih imena-znakova, dokaz je da Pasolini stvara filmsku alegoriju. U uvodnoj sekvenci-kadru njih će četvorica, uz potpisivanje Pravilnika, izmijeniti kratka oslovljavanja: „Vaša Ekscelencijo, gospodine Predsjedniče, moj Gospodaru i... sve je dobro, ako je pretjerano/ekscesivno!“ Naravno, prizvana je ekscesivnost Pasolinijeva posveta markizu De Sadeu. Već kroz samu glazbeno-pisanu špicu filma zamijećuju se i druge laudacije. Tako će biti spomenuti i Roland Barthes, Pierrre Klosowski, Maurice Blanchot... Tu je i poznati tekst Simone de Beauvoir Trebamo li spaliti de Sadea?.

    Kako dalje Pasolini razvija svoju filmsku alegoriju? Četiri će veleuzmožnika, pred ogledalima, razmijeniti svoje kćeri za međusobne žene svakog ponaosob. Nakon toga slijedi hvatanje djevojaka i mladića koji će odigrati svoju ulogu žrtvi. Sve se to zbiva, asocijacijom  na Dantea, pod naslovom Predpakao. Bolesnom imaginacijom smišljeno mučenje odvijati će se u dvorcu ispred širokokutna objektiva koji će secirati svaki detalj mučenja i egzekucije.   Artificijelnost interijera još je naglašenija dubinskim perspektivama kadrova. Ono što posebice evocira izopačenost represije jest i detalj kojime Pasolini svraća pozornost na svoju nekonvencionalnu seksualnost. Naime, gotovo su svi prikazani spolni odnosi lezbijski i homoseksualni. Jedini heteroseksualni koitus biti će namah prekinut usmrćivanjem mladića-žrtve i crne djevojke-sluškinje!
    Salò, ili 120 dana Sodome (Salò o le 120 giornate di Sodoma), red. Pier Paolo Pasolini
    Želi li nam to Pasolini kazati da je i on sàm, svojom namisli, sudionik zločina? Pretjerana ekscesivnost nasilja bit će unekoliko i slikom transgresije seksusa. Čini se, dakle, da se, osim spomenutih navoda, Pasolini obraća i Batailleu! Kako, pak, autor postiže posebičnu nelagodnost svojih ekscesivnih prizora? Kadrovi su mu dugi i statični. Kroz tako postavljenu dramsku statiku, dinamika se ostvaruje tek gradiranjem u prizorima koji se redaju kao nabrajajući slijed sve većeg intenziteta. Doista, upravo na takav način Pasolini prenapreže dramski postav u napetost koja gotovo i ne popušta do samog kraja filma.

    Po uzoru na već spomenutog Dantea, Salò nam niže paklenske krugove: Krug manijâ, Krug govana, Krug krvi. Upadljivo, izostaje Epilog. Što bi to moglo značiti? Naravno, zastrašujuću vječnost krugova nasilja, perverzije i smrti koji se šire. Negdje pri kraju samoga filma, svaki od četvorice Velikodostojanstvenika, promatra kroz dalekozor scene završnog mučenja i ubijanja djevojaka i mladića. Želi li nam to Pasolini kazati kako nitko od nas nije nedužan? Pretvara li se gledanje ovoga filma u besprizoran slučaj suučešništva u zločinu? Jesmo li svi koji gledamo Salò uvučeni u njegov circulus vitiosus??
    Salò, ili 120 dana Sodome (Salò o le 120 giornate di Sodoma), red. Pier Paolo Pasolini
    Naravno, iako pretjerujem u ovakovoj mogućoj dijagnozi, ona mi otvara neki drugi način današnjeg, čini se, još mnogo pogubnijeg zla. Naime, zla pogleda! Jasno, asociram na čuveni spis Jeana Baudrillarda Transparentnost zla (1990). Drastični prizori sadističkog iživljavanja što nam ih Pasolini podastire lako se mogu transponirati u estetičke samodovoljnosti što nam ih nude suvremeni gadgeti. Naravno, ponajprije ovdje mislim da sve digitalne proteze kojima se udaljujemo od bilo kakve suosjećajnosti prema drugome i kojega odsad gledamo hladnim okom zrnate strukture medija, zaštićujući nas od izravna dodira s njime.

    Koji ću pak moment iz Salòa danas ostaviti i više negoli aktualnim? Represiju sustava... Pasolini se u filmu obračunava – premda kao njegova žrtva – sa susavom mentalnog, ali vrlo opipljivog fašizma. Fašizam je to koji opstaje kao (podsvjesna, ali...) strukturalna odrednica i danas. Navodim ponovno jednu od onih dijagnoza koja, čini se, poprima odlike svevremenosti. Radi se o Rastku Močniku iz njegove studije Koliko fašizma (1998/1999). „Kraj Drugoga svjetskog rata bio je samo vojna pobjeda. Pobijeđene su bile fašističke države i njihove vojske. Ali nije bio pobijeđen fašizam kao povijesna praksa, politička metoda, ideološki i misaoni obrazac. Fašizam je preživio i sada se vraća, pa i tamo gdje je bio pobijeđen! Fašizam je (jednostavno) normala epohe.“
    Salò, ili 120 dana Sodome (Salò o le 120 giornate di Sodoma), red. Pier Paolo Pasolini
    Javni odnosi, preko tzv. pijarova i PR koloniziraju – bezobzirno, nasilno i groteskno – sferu intime i svaku alternativu. Nastaje kratki spoj između općeg i pojedinačnog, a to je karakteristični mehanizam današnje sveopće fašizacije. Mehanizmi praktične tehnologije – računala, tableti, I-Podovi, njegovo „đavolsko veličanstvo Mobitel“ – postali su diskurzivni mehanizmi represije. Pruža li nam danas Salò, ili 120 dana Sodome neki estetski užitak? Naravno, u doba kada je sve estetizirano do krajnjih granica njegove razmjenske vrijednosti, sve postaje estetsko-kulturnim atrefaktom. I na Salò možemo tako gledati. Pasolinijev film tada bi bio tek jedno u nizu filmskih djela iz prošlosti (bez povijesti!). No, Salò jest ipak i nešto više... radi se o o uvidu u našu izopačenu svijest. Ako su u filmu rezali jezik, škopili genitalije i zasijecali u glavu (mozak?), današnje je okupiranje mnogo dubokosežnije. Jer, tamo su ipak četiri mjeseca (120 dana) mučili tek stanovitu skupinu mladih. Danas, suvremeni tehno-znanstveni instrumentarij stvara ovisnim čitavu populaciju od 3-103 godine (vidio sam korisnike mobitela upravo te dobi!). I to 60 minuta u satu, 24 sata u danu, 30 dana u mjesecu, 365 dana u godini...

    Sva fašistička sodomija prikazana u Pasolinijevu filmu tek je nevinim prikazom u odnosu na ono doista Unheimlich, sodomu i gomoru dobrovoljnog ropstva tehnoznanstvenoj pohlepi za dušama i žudnjom svojih opsesivnih robova. Ma, lakše je pojesti govno negoli progutati svu tu gomilu elektronskog izmeta! Dixi et salvavi animam meam...

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 11. svibnja 2014.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji