Sve te vodilo meni

Moj zanat, red. Mladen Matičević; Vremešni parazit (Priletni parazit ali kdo je Marko Brecelj?), red. Janez Burger

• 
  
  Početkom travnja u hrvatskim se kinima počeo prikazivati dugometražni dokumentarni film Moj zanat (72 min., 2014) srpskog autora Mladena Matičevića u produkciji Hrvatskog filmskog saveza i beogradskog Starhilla, o hrvatskom „skladatelju opće prakse“ i kantautoru Arsenu Dediću. Nešto prije na osmom je DORF-u, Festivalu dokumentarnog rock filma u Vinkovcima, održanom od 6. do. 9. ožujka, prikazan i posebnim priznanjem žirija nagrađen slovenski dugometražni dokumentarac Vremešni parazit ili tko je Marko Brecelj? (Priletni parazit ali kdo je Marko Brecelj?, 83 min., 2013) autora Janeza Burgera, o slovenskom kantautoru, performeru, društvenom aktivistu i „mekom teroristu“ Marku Brecelju. Isti je film, spomenimo, u nas prethodno prikazan u kolovozu prošle godine, na drugoj manifestaciji posvećenoj dokumentarnom glazbenom filmu, Starigrad Paklenica Film Festivalu (3. – 8. kolovoza 2013.), gdje je Burgeru dodijeljena nagrada za najbolju režiju.
  
  Oba autora, Matičević i Burger, svojim subjektima, velikanima ovdašnje takozvane popularne glazbe koji su svoj vrhunski status izgradili još u vrijeme SFRJ te ga beskompromisno održali do današnjih dana – Dedić općevidljivo, postojanom plodnošću, Brecelj neumoljivim djelovanjem postrance od svjetala središnjih reflektora – prilaze koristeći njih same kao glavne naratore i interpretatore vlastitih biografskih priča. Posve primjereno, jer obojica su zanimljivi govornici, lucidni ljudi od riječi, a ni jednom ni drugom ne manjka zdravog autoironijskog odmaka koji vješto sljubljuju s iskrenošću i pronicljivim uvidima.
  
  Ipak, pripovjedni, portretni i dojmovni dometi Matičevićeva Mog zanata i Burgerova Vremešnog parazita nisu jednaki. Važan čimbenik razlike su sami protagonisti, odnosno njihov odnos prema sebi i svome naslijeđu, u razdoblju snimanja. Stariji od dvojice, Dedić (rođen 1938), svoju priču doživljava već više-manje dovršenom i prošlom. I doima se kao da bi radije da ga se ostavi na miru. Nije pritom ni bezobrazan, niti nekooperativan, ali mu se, čini se, jednostavno ne da uložiti više od, kako sam veli, „svog minimuma“. Nasuprot tome, Brecelj (rođen 1951), još je iznimno aktivan, manje doduše na glazbeno-stvaralačkom polju, a više na društveno-aktivističko performerskom. U skladu s time, o sebi i svom djelu govori sa zaraznim žarom, nastojeći slušatelja i gledatelja zainteresirati i pridobiti za svoju stvar. Dotičući se katkad istih tema, poput primjerice, obitelji ili prijateljstva, Dedić uglavnom iznalazi pristojnu, arsenovski šarmantnu i dosjetljivu, ali benigno duhovitu inačicu komentara, dok Brecelj vragolanski izazovno ističe kakvu mahom neugodnu specifičnost. Govoreći, recimo, o odnosu sa svojim sinom, Brecelj će opisati neslaganje i nesporazum, dok će Dedić, govoreći o svojoj djeci, usput spomenuti problem, ali naglasiti pozitivno.
  
  Dobro, Dedić i Brecelj su takvi kakvi jesu te je logično i opravdano da dokumentarni film dokumentira njihovo aktualno raspoloženje i modus djelovanja, no živosti Vremešnog parazita, odnosno određenoj aseptičnosti Mog zanata nedvojbeno su doprinijele i redateljske taktike. Burger je Brecelja očito ponukao da pred kamerom, reklo bi se, aktivno rekonstruira tipične situacije iz svog svagdana pa će u tih nekoliko dana filmovanja, primjerice, otići na snimanje u tonski studio, odvesti svog fiću automehaničaru, otići do napuštenog starog kombija s kojega skida dijelove za svoj istovjetni stari kombi. Iz takvih akcijski impostiranih prizora rađaju se i nepredviđene situacije koje Brecelj, s odličnim, neprijetvornim šoumenskim nervom, s osjećajem za važnost vlastitog doprinosa u stvaranju filma, razvija do razmjera vrlo znakovitih za stvaranje svoga portreta. Primjerice, kada u glazbenom studiju zaboravi tekst vlastite pjesme, okretno zaključi kako je u filmu ionako morala biti neka scena blamaže i da je to upravo ta. Potom će, prepirući se sa suprugom, izjaviti kako je film, eto, dobio i jednu dobru melodramsku scenu koju će okarakterizirati kao „pozorište u kući“.
  
  S druge strane, Matičevićev pandanski prizor iz Dedićeva bračnoga života bezazlena je,  građanski ugodna slika Arsena i supruge mu, vrsne pjevačice Gabi Novak, dok korektno profesionalno, no nekako bez žara, reklo bi se silom-prilikaza potrebe snimanja, zajedno izvode jednu pjesmu, a potom tek prolaze stanom ili u njemu sjede, pušeći i gledajući u daljinu. Dok je Brecelj uvijek sniman pri nekoj konkretnoj radnji, u Mom zanatu nalaze se i klišejizirano banalni kadrovi u kojima Dedić, tek toliko, šeće, na primjer, ulicom u kojoj je nekoć živio.
  
  Brecelj o Brecelju govori u kameru, sudionički, izravno se obraćajući filmašima i gledateljima dokumentarca, mahom za volanom svoga kombija. Dedićev pak glas često slušamo u offu, dok je glavna provodna nit njegova filma snimljena za recitala očito zatvorenog tipa, na kojem protagonist ponešto zbori ondje okupljenoj publici, dakle, tek posredno autorima i gledateljima filma. Brecelj aktivno sudjeluje u realizaciji, Dedić benevolentno dopušta da ga se snima.
  
  Također, umetanjem osvrta Breceljevih uglednih štovatelja, mahom iz svijeta umjetnosti, ali i filozofije i politike, Burger je ocrtao i društveno-povijesni kontekst njegova djela. Uz to je, vješto se služeći arhivskim materijalima, markirao sve važne točke njegove karijere, među kojima je i nagrada Sedam sekretara SKOJ-a za samostalni album Cocktail iz 1974. koju je, kako sam Brecelj ističe, dobio ponajviše zalaganjem upravo starijeg kolege Arsena Dedića. U Mom zanatu, prošaranom tek prstohvatom arhivskog materijala, Dedićeva se karijera doimlje poput podrazumijevajuće činjenice o kojoj ne saznajemo puno. Izborom pak, pomalo sfumatizirane crno-bijele fotografije, koju potpisuje Boris Poljak, a koja priziva prošlosne asocijacije, Matičević je, moglo bi se reći, instantno arhivirao i adactirao današnjeg Dedića.
  
  Premda približno istoga trajanja, načelno sličnoga redateljskoga pristupa i tematski slični filmovi o dvojici iznimno zanimljivih, iskričavo živopisnih kreativaca iz iste grane umjetnosti, film Vremešni parazit donio je pulsirajuć, vrlo zaokružen i obuhvatan dokumentarni portret Marka Brecelja, dok je Moj zanat rezultirao tek zadovoljavajuće korektnim prilogom slici o Arsenu Dediću.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 8. svibnja 2014.

Piše:

Janko
Heidl