Na ekranu i u kinu

36. međunarodni filmski festival kratkometražnih filmova u Clermont-Ferrandu (Festival International du Court Métrage à Clermont-Ferrand), 31. siječnja – 8. veljače 2014.

• 
  
  Clermont-Ferrand grad je koji sa svojih stopedesetak tisuća stanovnika figurira kao središte francuske pokrajine Auvergne. Kroz povijest je obilježen trima slavnim osobama, što se može zaključiti već prvom šetnjom starom jezgrom, jer se svako malo nagazi na ploču s likom neke od tih povijesnih ličnosti. Oni su redom: Vercingetoriks, slavni galski poglavar čiji je impozantni kip koji dominira središnjim trgom izradio autor Kipa slobode Frederic Bartholdi, papa Urban II. koji je na sinodu u Clermontu 1095. pozvao na prvi križarski rat, te Blaise Pascal, francuski filozof, matematičar i fizičar kojeg Francuzi drže za jednog od svojih najvećih intelektualaca ikad, a koji je rođen u Clermont-Ferrandu 1623. Ipak, spomen tog pitoresknog grada danas asocira na nešto potpuno drukčije: ili na sjedište znamenite tvrtke automobilskih guma, a onda i najrelevantniji orijentir svjetske kuhinje – Michelin, ili na festival kratkometražnog filma. Festival kojeg zovu „malim ili kratkim Cannesom“ i koji – sada već barem dvadesetak godina – figurira kao najvažniji i najprestižniji svjetski festival filmova kratkog metra.
  
  Festival koji je iznjedrio redatelje poput Cédrica Klapischa ili Jean-Pierrea Jeuneta tradicionalno je vrlo dobro posjećen, čemu pomaže činjenica kako je Clermont-Ferrand grad s izrazito mnogo studenata. Brojni festivalski filmski programi podijeljeni su na natjecateljske (poput nacionalne, međunarodne i Labo sekcije) i nenatjecateljske (poput Panorame i raznih specijalnih programa), a zavidna minutaža uvjetuje pomno slaganje gledateljskog rasporeda, jer je i čak uz cjelodnevno sjedenje u kino-dvoranama nemoguće vidjeti i polovinu svega toga. Odlučio sam se, sasvim subjektivno, ali i poučen iskustvom tog festivala, tek na poneki domaći i međunarodni blok filmova, ali zato na cijeli Labo program. Ne bih htio zvučati grubo, ali – kao i inače – u međunarodnoj, a još više u domaćoj konkurenciji ponovno ništa nije iskakalo kvalitetom niti se među kuloarima spominjalo kao hvalevrijedno, a Labo sekcija je, iako također nešto lošija no inače, ipak izbacila barem pola tuceta filmova vrijednih spomena.
  
  Program Labo je s vremenom zapravo postao zaštitni znak festivala u Clermont-Ferrandu te se bez pretjerivanja može reći kako i nacionalna i međunarodna natjecateljska konkurencija stoje u njegovoj sjeni. Labo sekcija je nešto što bi uvjetno rečeno mogli nazvati eksperimentalnim programom, budući da većina naslova nekakav fabularni narativ razvlači, preoblikuje, zanemaruje itd., dok je filmski jezik ono što je naglašeno. Rekli bi – forma ispred sadržaja. Gledatelj se nerijetko, primjerice, tijekom gledanja filmova iz programa Labo susreće s filmom kakvog nije gledao nikada prije, i to je ono najvažnije – Labo konkurencija je, čak i kad je lošija nego inače, bolja od većine onoga što postoji, barem u svijetu kratkometražnih filmova. Jedan od spominjanijih filmova tijekom festivala, inače tipičan primjer filma kakvog ranije niste gledali, je i kanadski uradak Noah Patricka Cederberga i Waltera Woodmana, koji je na kraju odnio i Grand Prix u svojoj konkurenciji.
  
  Riječ je o filmu koji je u cijelosti snimljen na monitoru odnosno ekranu računala, i to Appleova a ne Microsoftova, pri čemu se ne želi naglasiti trenutak suvremenosti nego konkretne sadašnjosti, onoga što se odvija danas, jer je posljednjih godina Apple, pogotovo među mlađom populacijom, zavladao kao softversko-hardverski zakon. U prvom kadru se naslovni Noah ulogirava na svoj kompjutor, a onda odmah i na svoj Facebook profil, da bi uskoro preko programa Skype audiovizualnom vezom komunicirao sa svojom djevojkom. Nakon što uskoro posumnja da ga ona ostavlja, odluči potajno ući u njen Facebook profil kako bi joj pregledao poruke, a nakon što mu se nekoliko njih učini sumnjivima, odluči u njeno ime prekinuti sa samim sobom, i to tako da opciju na Facebook profilu koja se tiče ljubavnog stanja pretvori iz „U vezi sam sa Noahom“ u „Slobodna sam“. Ona je, naravno, time šokirana i odluči prekinuti svu komunikaciju s njim te mu blokirati pristup svojem Facebook profilu, a mi se premještamo u skoriju budućnost kada Noah svakodnevno provjerava vrijedi li i dalje ta blokada. Iz chatanja Noaha i njegovog prijatelja usputno i tek ovlaš saznajemo kako je momak za kojega je Noah sumnjao da mu otima djevojku ustvari bio homoseksualac koji se s Noahovom djevojkom zbližio kako bi mu ona pomogla outati se.
  
  Noah pogađa geist današnjeg zeita kao zaista malo koji film, pri čemu vrijedi istaknuti da s Facebookom ima veze koliko i Fincherova Društvena mreža. A da ne bi ostalo nejasno, razjasnimo – nema nikakve veze s njim. Facebook je kod Finchera bio alegorijska podloga kojom se najlakše dalo ispričati priču o povijesti svijeta, o pojedincima gladnima moći, o slomljenom srcu Marka Zuckerberga koje će prouzročiti promjenu toka svjetske povijesti, dok je kod Cederberga i Woodmana Facebook samo alat preko kojeg je najlakše upozoriti na stanje današnjeg svijeta, posebno današnje mladeži. Otuđenost iz slavne Antonionijeve trilogije odnosno tetralogije s početka šezdesetih samo je promijenila masku, pomladila se, dinamizirala, ušminkala, ali je njeno lice zapravo ostalo isto. Degutantnost Noahovih laži, kojima se služi pri online komuniciranju, i količina njegove nesigurnosti kojom ide protiv sebe samog, što mu omogućuje upravo tehnologija, zastrašuje i upozorava da nešto s takvim svijetom nije u redu, da je nešto trulo u državi virtualnoj.
  
  Nakon filma Noah, najsnažniji dojam ostavlja ostvarenje Kroz glog (Through the Hawthorn) koje potpisuju Anna Benner, Pia Borg i Gemma Burditt, a koji prikazuje seansu između psihijatra, shizofrenog pacijenta i njegova majke. Fragmentarni lik shizofreničara motivira fragmentiranje, a onda i destruiranje narativa, pri čemu sugestivnom animacijom fokus često vrlo rapidno biva premješten na ono asocijativno, ako ne i subliminalno. Otežalo funkcioniranje glavnog lika uvjetuje otežano funkcioniranje narativa, te film funkcionira kao gotovo savršena dijalektika sadržaja i forme.
  
  Mnoštvo je kritičara, među koje i sam pripadam, obradovao novi uradak Christophera Girardeta i Matthiasa Müllera, nazvan Rez (Cut). Kao i prethodni film istog autorskog tandema Meteor, i Rez je u cijelosti sačinjen od brojnih postojećih filmskih isječaka, u trajanju od jedne pa do dvadesetak-tridesetak sekundi, gdje autori igraju na spremnost publike da prepozna ili pak sama nametne neki narativ svemu viđenome, budući da je cijeli film iskonstruiran kao asocijativni niz motiva, tek uvjetno povezanih ljudskim ranama, krvlju ili boli. To nepodilaženje i zahtjevnost publika cijeni, pa je Rez nagrađen možda i najvećim pljeskom kojemu sam tih dana svjedočio.
  
  Desetominutna atrakcija Felixa Massieja U zraku je Christopher Gray (In The Air Is Christopher Gray) jednostavnom animacijom pripovijeda o zaljubljenom naslovnom liku koji želi impresionirati svoju simpatiju Stacey, ali stvari pođu ukrivo. Duhovit i dirljiv kratkiš ni na jedan tren ne postaje ni prejeftin ni prepatetičan, i iako bi naivni gledatelj mogao pogrešno zaključiti kako se radi o dobro skrojenom komadu koji ne nudi nešto više, riječ je o uratku koji savršeno barata ekonomijom filmskog vremena te u desetak minuta pažljivo uređenom dramaturgijom uspijeva ispričati i potpuno zaokružiti priču o životu samom, koliko god to preuzetno zvučalo. A za kraj vrijedi spomenuti i filmove Kutija (Box) Tarika Abdel-Gawada te Dan je osvojio noć (Le Jour a vaincu la nuit) Jean-Gabriela Pèriota. Prvi stoga što propituje granice filmske, ali i izvanfilmske tehnologije na impresivno originalan način, a potonji stoga što počinje kao najdosadniji mogući film o ispovijestima zatvorenika, da bi se vremenom autor počeo miješati u priču te likovima mijenjati glasove, ostavljati ih ispred kamere duže nego što treba i slično, kao da i njemu samom postaje dosadno to što sluša, što rezultira vrlo hrabrim završnim proizvodom.
  
  Uz napomenu kako je, i to ne samo kod mene, ostavio mnogo slabiji utisak nego ranijih godina, ipak vrijedi napomenuti kako je festival u Clermont-Ferrandu i dalje možda i jedino mjesto na svijetu gdje se kratkom metru posvećuje tolika pažnja da cijeli grad devet dana doslovno živi za tih katkad i svega nekoliko minuta filma.
  
  © Dean Kotiga, FILMOVI.hr, 10. veljače 2014.

Piše:

Dean
Kotiga