Glumci bolji od filma

Philomena, red. Stephen Frears

  • Philomena, red. Stephen Frears

    Film Stephena Frearsa (Opasne veze) okvirno se bavi sličnom problematikom kao i izvrstan film Sestre Marije Magdalene (The Magdalene Sisters, 2002) Petera Mullana. Pedesetih i šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća u irske samostane smještane su djevojke koje su po mišljenju vlastitih obitelji i društva počinile određeni oblik transgresije, primjerice, stupile su u spolne odnose prije braka ili su zatrudnile u vanbračnoj vezi. Djevojke bi svoj moralni grijeh okajavale tako što su mukotrpno radile u samostanskim praonicama rublja, kojima su časne sestre zarađivale novac te su često bile izložene tjelesnoj i duševnoj torturi. Užitak je grijeh, smatrale su redovnice, a jedini ispravan put za njihova boga odricanje je od svih ovozemaljskih naslada. Tjelesno i duševno nasilje prema mladim i navodno posrnulim djevojkama tako je poimano kao jedini ispravan način da društvu i svojim časnim obiteljima otplate dug jer su ih osramotile. Hrabar i vrlo subjektivan Mullanov film nije bio samo svojevrsna povijesna freska o sramotnom razdoblju irske povijesti i jednom od mnogih grijehova koje je kroz povijest počinila Katolička ckrva, a koji je, kako to obično biva, bio desetljećima zataškivan, nego i autorovo razračunavanje s irskim i općenito katoličkim fundamentalizmom te društvenim licemjerjem.
    Philomena, red. Stephen Frears
    Frearsova Philomena započinje u razdoblju u kojem se, dakle, odvija i radnja Mullanova ostvarenja, a naslovna protagonistica također je u samostanskoj praonici rublja morala okajati svoj grijeh – stupila je u spolni odnos prije braka te pritom ostala trudna. Otac je se odriče te je šalje na milost i nemilost redovnicama, u kojih rađa sina. Kako bi joj dočarale velebnost njezina navodnoga grijeha, časne su sestre vršile nestručan porođaj lišivši je anestezije. Grešnica mora osjetiti puninu boli ne bi li shvatila što je učinila. Mullan je oporo secirao život četiriju djevojaka unutar samostanskih zidina, a Frears se odlučio u svom ostvarenju, temeljenom na istinitom događaju, pozabaviti jednim drugim aspektom redovničkoga zarađivanja velikih svota novca. Vanbračna djeca stvorena u grijehu i rođena u samostanu za velike su iznose doslovno prodavana imućnim usvojiteljima mahom iz Sjedinjenih Država.
    Philomena, red. Stephen Frears
    Philomena Lee (Judi Dench), uz pomoć novinara Martina Sixsmitha (Steve Coogan), u svojim poznim godinama, pokušava ući u trag sinu Anthonyju, jer su redovnice navodno spalile samostansku arhivu prekasno shvativši što su činile. Dolaze do saznanja da je njezin sin bio Michael Hess, republikanski pravnik, član administracije Ronalda Reagana i Georgea Busha starijeg, koji je 1995. godine preminuo od AIDS-a. Međutim, tamo gdje je Mullan bio beskompromisan, Frears nastoji zauzeti srednju, odnosno umjerenu poziciju stavljajući veći naglasak na emocionalne aspekte priče nauštrb seciranja povijesnih trauma. Zato se Sestre Marije Magdalene nisu mogle previše svidjeti konzervativnom glasačkom tijelu američke Akademije jer su im očito stvarale tešku mučninu u želutcu, za razliku od Philomene, koja je nominirana za Oscara u kategoriji najboljeg filma.

    Okvirno gledajući, Frearsov uradak je lajt verzija Mullanova filma, lišena britkosti i oporosti. Sixsmithova knjiga The Lost Child of Philomena Lee, kao i općenito priča, medijski su bili bogato popraćeni jer je posrijedi narativ za koji bi tabloidi dušu prodali vragu da kojim slučajem postoji, a njezino prebacivanje u filmski medij savšeno bi odgovaralo jednom prime time televizijskom filmu u kojem majka godinama bezuspješno traga za nestalim sinom. Tragičan ishod potrage također dodatno pojačava emocionalne tenzije priče. Philomena uostalom neprestano balansira između komičnoga i patetičnoga, posrijedi je narativni organizacijski princip na kojem djelo počiva i da je projekt nepažnjom producenata došao u ruke manje iskusna i spretna redatelja zaista bismo mogli govoriti o punokrvnom televizijskom uratku namijenjenom emocionalnom pražnjenju gledatelja. Ovako se Frears barem trudi odmjereno dozirati i ispreplesti dramske, humorne i emocionalno-patetične segmente u nadasve preglednoj maniri.
    Philomena, red. Stephen Frears
    Judi Dench u ulozi pobožne Irkinje iz radničkoga okruženja, koja unatoč svemu i dalje ostaje privržena vjeri, standardno je dobra, iako njezin irski naglasak nije osobito autentičan. Steve Coogan uvjerljiv je kao njezina suprotnost – Martin Sixsmith, pretenciozni novinar s Oxbridgea, čija je karijera nakon političke afere u administraciji Tonyja Blaira dotaknula dno. Humorni akcenti u djelu mahom počivaju na srazu dvaju oprečnih karaktera i društvenih pozadina. Elitistički Sixsmith Philomenu poima kao izdanak one mase koju zapravo prezire i koja je produkt tabloida, jeftinih književnih ljubića i neukusnih televizijskih programa. Prostodušna Philomena pak Martina poima kao ogorčena i prazna buržuja kojemu je porijeklo omogućilo najbolje školovanje pa i društveni status. Ujedno, posrijedi je i sraz dvaju svjetonazora – teističkoga i ateističkoga. Scenaristi Steve Coogan i Jeff Pope te redatelj Frears u pojedinim su segmentima odveć karikirali Philomenin lik, što katkada graniči s bezobraznošću, a samo kako bi naglasili humorne dijelove priče. Međutim, film nikada uistinu ne uspijeva podariti kompleksnost i dubinu tom ukrštavanju dvaju pogleda, od kojih jedan prašta a drugi zamjera pa da nema dobrih glumačkih kreacija i međuigre glumaca, koja prikriva prave nedostatke filma, cjelina ne bi bila osobito uzbudljiva. Tim više što, kada se radnja premješta na američko tlo, emocije počinju hipertrofirati kao i klišeizirana scenaristička rješenja. (Philomenina odluka da se sama suoči s sinovim ljubavnikom, pitanje publicirati ili ne publicirati članak.)

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 15. veljače 2014.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji