
Dokona kasta Rimljana dobila je svoj manifest u igranom komadu Paola Sorentina. Krajem 2013. La grande bellezza je na dodjeli Europskih filmskih nagrada pomela konkurenciju osvojivši one za najbolji film, režiju, glavnog glumca i montažu – ključne nagrade koje su spomenutom naslovu otvorile vrata za širu distribuciju. Do hrvatskih kinodvorana Sorentinov europski hit ipak nije stigao, vrlo vjerojatno zbog njegove nelinearne naracije koja djeluje poput bizarnog sklopa sjećanja na prošla vremena. Sve nekako usporeno, u dostojanstvenom tonu kako i priliči glavnom protagonistu Toniju Servillu koji tumači Jepa Gambardellu, dokonoga kralja visokoga društva, bez čije nazočnosti ne prolazi ni jedna raskošna terevenka u vječnome gradu, i bez čijega se blagoslova – kako sam kaže – i najraskošniji tulum može pretvoriti u pravi fijasko. La grande bellezza je atraktivno dizajnirana filmska pohvala (i posveta) lijenosti i minulim vremenima. Njezini akteri su sve redom društveni paraziti koji vjeruju u važnost takva poslanja, nezainteresirani za nevolje talijanskog i uopće europskog društva, a njihov unosan posao je biti bogat, kako je to jednostavno objasnila jedna od ostarjelih ljubavnica Jepa Gambardelle nakon što ju je pitao čime se bavi.
Ni Jep nije u cvijetu mladosti. Ubrzo nakon što je proslavio 65. rođendan susrest će staroga prijatelja i njegovu kćer Ramonu, striptizetu u četrdesetdrugoj. Ona će ga u jednom trenutku spustiti na zemlju, nakon što joj se požalio da je umoran. Ramonu će razvoditi po tulumima i tajnim odajama staroga plemstva koje su prenapučene lijepim i visokovrijednim slikama i skulpturama talijanske renesanse i manirizma. Zbog njezina predizajnirana dresa u boji ljudske kože na jednom će tulumu zaraditi epitet promašenog slučaja. Spomenuti će mu trač samo potvrditi ugled dokoličara koji sigurno i nezaustavljivo ide prema dolje. Zajedno s brojnim poznanicima i prijateljima – nadriknjiževnicom Stephanijom, samozvanim pjesnikom, trgovcem igračaka Lellom, kardinalom Belluccijem koji dosađuje društvu receptima za pripremanje hrane i kojega bije glas da je izuzetan egzorcist, netalentiranim kazališnim djelatnikom Romanom, umišljenom glumicom koja mijenja zanimanja kao što netko mijenja košulje, fizički i mentalno propalom TV starletom Lorenom, časnom sestrom Marijom koja jede samo korijenje, spava u krevetu od kartonai stara je 104. godine…
Na primjeru Jepova druženja s Ramonom talijanski će redatelj otkriti (ili možda prikriti?) filmsku strategiju prisjećanja prošlosti. Novinar i bivši pisac Jep je nerazdvojan s tom ženom pomalo ovješenih obraza i stražnjice. S njom ne vodi ljubav, ali je podučava pravilima ponašanja u uglednom rimskom društvu. Podučava je, zapravo, socijalnom dizajnu, a posebno je upečatljiva obuka o sprovodima – kakvu odjeću birati za takve prigode, kojim se riječima i gestama služiti i slično. Ubrzo nakon lekcije o pogrebu Ramona će, ležeći polugola na krevetu u njegovu apartmanu, tražiti još pet minuta odmora prije doručka. Upravo mu je odala tajnu o tome kako silan novac od striptiza i onaj koji još dodatno traži od oca troši na vlastito liječenje. Nakon toga nestaje s filmskog ekrana, bez riječi ili nekog međučina. Surovo je izrezana iz priče kao da je u njoj nije ni bilo.

Sličan rez redatelj primjenjuje na ludoga sina Jepove prijateljice Viole, nakon što je mentalno zbunjeni Andrea namjerno zatvorio oči sjedeći za upravljačem automobila, dodatno pritiskujući na gas. Surovi rezovi redatelju služe za kratku promjenu filmskog ritma. Služe kao korektori sporohodajuće kamere koja se neprestano ziba i prolazi kroz prostorije, protagoniste i zbivanja iz prošlosti. Netko će primijetiti kako je riječ o svojevrsnom manirizmu koji redatelj naprasno prekida elektrošokerom – vriskom sudionika razuzdanih tuluma koji plešu na zvukove elektro pop-glazbe.
Paolo Sorentino je režirao maniristički film, od početka do kraja. Svojevrsnu odu intrigantnom povijesnom stilu života, između ostalog, zbog pažljivo izabranih prizora koji podsjećaju na bizarne vrtove sjeverno od Rima, u Bomarzu, paradigmatičnom mjestu talijanskog i svjetskog manirizma. Zbog kaste dokoličara koji njeguju taj duh u 21. stoljeću. Pogotovo glavni protagonist, pisac jedne jedine knjige pod nazivom Ljudski aparati novinar koji uporno spominje Flaubertov neuspjeli pokušaj da napiše knjigu o ničemu, vjerujući kako je na njemu da popravi ono u čemu nije uspio veliki francuski pisac. Pretjerivanja, nonsens, sudbine s velikim i malim pečatom bizarnosti – poput sestre Marije koja nalikuje egipatskoj mumiji – karakteristike su povijesnog stila iz kojega je čitavo 20. stoljeće crpilo umjetničko nadahnuće. Čini se kako je Sorentino, nakon Federica Fellinija, također prepoznao i produžio agoniju velikoga talijanskog stila. Povijesni stil iz kojega čak konceptualna umjetnost vuče korijenje već više od četiri stoljeća ne prestaje intrigirati autore različitih profila. U Sorentinovoj filmskoj priči sestra Marija (s asocijacijom na Majku Terezu) rimskim domaćinima objašnjava kako je korijenje važno te se iz tog razloga hrani samo korijenjem. Jep će u jednom trenutku spomenuti i Bretona čiji su se umjetnički manifesti također oslanjali na doktrinu manirizma.

Bez obzira gdje bi se prikazivala Velika ljepota izazivala je pozitivnu reakciju kritičara i publike u kinodvoranama. Sorentino je u početku razmišljao o naslovu Ljudski aparat prema knjizi koju je njegov fiktivni pisac napisao dvadeset godina prije proslave 65. rođendana. Riječ je o aparatu koji izvrće stvari na glavu, prema kojem je nokturalni ugođaj na većoj cijeni od dnevnoga, a spektakularno dizajnirani domjenci kaste koja stari ispred turobne svakidašnjice. U nekoliko je navrata priču o dokonoj kasti proširio i na protagoniste konceptualne umjetnosti. Fotograf koji godinama svakodnevno fotografira vlastito lice, mala genijalka koja na vrtnim zabavama razlijeva kante različitih boja zbog čega privlači pozornost europskih galerista i, na samom početku filma, obnažena performerica koja glavom udara u stup vijadukta, negdje izvan Rima. A dokona kasta bez riječi sve to strpljivo promatra – poput publike u kinodvorani – ne sluteći da se redatelj djelomično našalio na ostavštinu bake performans umjetnosti, Marine Abramović.
© Željko Kipke, FILMOVI.hr, 27. prosinca 2013.