
Nakon rata došao je mir. Mir je ono što živimo posljednjih osamnaest godina, kako ovdje u Hrvatskoj tako i u bliskoj nam Bosni i Hercegovini. No kakav je to mir? Što je ostalo iza neviđenih patnji, užasa i razorenih obitelji? Jesmo li doživjeli neku katarzu? (Bio bi to preduvjet novog početka života.) Čini se, ostala je tek – šutnja. Treći dugometražni film Jasmile Žbanić bavi se upravo tom nepodnošljivom šutnjom. Nakon što se u prvijencu prvi puta na filmu ozbiljno poduhvatila teme silovanih žena u Bosni i Hercegovini (Grbavica, 2006), u svom trećem ostvarenju ponovno se, još ozbiljnije, s nepokolebljivom upornošću, vratila istoj traumi. Jer, nešto o čemu šutimo ne prolazi, nego se sve dublje zasijeca u podsvijest.

U filmu Za one koji ne mogu govoriti (2013) Jasmila Žbanić progovara kroz lik Kym Vercoe, mlade Australke koja dolazi u turistički posjet BiH. Pročitavši Andrićev roman Na Drini ćuprija, Kym se zainteresira za posjet egzotičnoj balkanskoj zemlji. Ispod uobičajenog turističkog itinerara, međutim, počne se odvijati jedna nikad do kraja ispričana traumatska pripovijest iz nedavne povijesti Višegrada. Naime, Kym odsjeda u hotelu, tj. „rehabilitacijskom centru“ iznad samog grada. Nakon besane noći provedene u tom, naoko, idiličnom pejzažu, ona po povratku u Sydney doznaje da je boravila na mjestu gdje su se tijekom rata desile grozne stvari. Naime, u hotelu Vilina vlas silovane su i ubijane muslimanske žene. Ta će spoznaja u njoj probuditi osjećaj nepodnošljive tjeskobe s kojim će stići i pobuda da ponovno posjeti to mjesto užasa i nekako se oduži tim ženama.
Jasmila Žbanić film gradi u osebujnom žanrovskom hibridu doku-fikcije. Kym Vercoe stvarna je osoba. Spisateljica je to koja se bavi i izvedbenim umjetnostima, a prvi puta je nastupila u nekome filmu. Ona priča svoju priču.No to je priča i Jasmile Žbanić, pripovijest i njezina osjećaja u vezi s BiH, već rečenih osamnaest godina nakon Daytonskog sporazuma i formalnog okončanja rata. Dakle, radi se filmu u kojem dvije žene ispisuju posvetu neznano velikom broju pripadnica svoga spola koje su u BiH ostale prebrisane šutnjom i zaboravom.

Sarajevo, Mostar, Zenica, Tuzla... tek su neki od gradova u kojima je film prikazan i gdje je naišao na dostojnu pozornost, iako će redateljica reći da učenici u tim gradovima u svojoj nastavi uopće ne spominju zbivanja iz filma. A kako tek stvari stoje s Republikom Srpskom!? Jer, upravo se o toj, u ratu i na zločinu nastaloj, tvorevini radi u filmu Jasmile Žbanić. Koliko će još Drine proteći ispod starog mosta Mehmed Paše Sokolovića prije negoli ovaj film zaživi u Višegradu i drugim gradovima RS?
Ova doku-fikcija i u svojim igranim dijelovima sasvim je podređena osnovnoj ideji. Lik policijskog istražitelja tumači Boris Isaković, već provjereni negativac iz Golubovićeva filma Krugovi (2012). Njegova je fizionomija savršeno upotpunila casting filma. Jednako tako i Leon Lučev koji – nakon uloga protagonista u autoričinim prethodnim filmovima Grbavica i Na putu (2010) – utjelovljuje lokalnog Srbina koji pred Kym iznosi svoj historijski ressentiment kao korijen zla. U njegovoj je tiradi sadržan i kraki „istorijski digest“ koji stoji u pozadini Andrićeve fikcije, a zbog koje su njegov roman neki željeli dezavuirati. Naime, Lučev mitizira petstogodišnje stradanje Srba pod turskom čizmom, a što bi – o, u nebo vapijućeg li užasa! – trebalo opravdati srpska zvjerstva tijekom prošlog rata. Neki će, pak, i dalje pisati poeziju, kao da ništa nisu znali, i nakon Viline vlasi – kako tomu svjedoči historičar iz muzeja Ive Andrića (Branko Cvejić).

U filmu se pojavljuje i lik Tima Clancyja (Simon McBurney) autora najpoznatijeg turističkog vodiča kroz Bosnu. Naime, on je Amerikanac koji od 1992. živi u BiH i, osim što je puno učinio za Bosnu, on i jako voli tu zemlju. Kym s njime stupa u kontakt kako bi saznala zbog čega je on prešutio istinu o Vilinoj vlasi. On se, pak, opravdava time što je na neki način želio omogućiti neku budućnost ljudima iz tog kraja, a koje bi bitno unazadilo spominjanje tog hotela u kontekstu ratnog zločina. I predobro je poznato da je put u pakao popločen dobrim namjerama! U traženju motivacije upravo za ovakav film ne bi trebalo biti nikavih dilema. Za one koji ne mogu govoriti ostvarenje je onoga što se uobičajeno naziva – svjedočanstvom.
Ne znam je li Jasmila Žbanić pročitala knjigu suvremenog političkog filozofa Giorgia Agambena Ono što ostaje od Auschwitza, s indikativnim podnalovom Arhiv i svjedočenje (1998), ali mi se ova dva diskursa čine vrlo bliskima. U toj se knjizi javlja motiv vrlo srodan redateljičinu autorskom postupku. Kym Vercoe preuzima ulogu svjedočenja onih koji ne mogu govoriti/svjedočiti. Za Agambena, takav je svjedok u Auschwitzu (i drugim nacističkim logorima) bio tzv. Musliman. Radi se o čovjeku, napola mrtvome koji je izgubio sva svoja ljudska obilježja. On je zanijemio i njegov je je neumitni usud tek smrt. Sasvim nužno, taj se der Muselmann sada može povezati sa silovanim i ubijenim ženama; tamo je postojao koncentracijski logor, ovdje pak „rehabilitacijski centar“!

I kao što poznati židovski književnik i logorski internirac Primo Levy svjedoči za one koji bi bili integralni svjedoci, ali to, razumljivo zbiljski nikako ne mogu, tako se ovdje Kym Vercoe stavlja u ulogu na mjesto praznine u svjedočenju. Jasmila Žbanić, zajedno s njom, svjesno preuzima odgovornost za taj arhiv i svjedoke. Film, stoga na kraju poantira žutim cvjetovima – koje je Kym ubrala u višegradskim dvorištima – na posteljini sobe u Vilinoj vlasi.
Jasmila Žbanić ponovno je autorski zasjekla u jednu od najvećih traumi rata u BiH. No tema silovanih i ubijenih žena ima, zapravo, mnogo univerzalniji okvir. Svjedočenje je to o holokaustu patrijarhalne civilizacije kao takve. Židovi, Crnci, sve manjine, svi drukčiji.... sve žene, bit će nepriznat subjekt hegemonijskih i patrijarhalnih sredina o kojima gromoglasno šutimo. Baš poput silovanih žena iz Viline vlasi! I dok u posljednjem kadru snijeg pada na stari most u Višegradu, i dalje nas pritišće zla krv zaborava i života u stalnoj nesnošljivosti.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 5. prosinca 2013.
