Na crnom valu
11. Zagreb Film Festival, 20. – 27. listopada 2013.: Glavni program | Dugometražni igrani filmovi
-
Crni filmovi ili crni val za crne dane europskog društva i šire – sve do Indije, Kazahstana i Meksičkoga zaljeva! Tako bi se, naime, slobodno mogao opisati repertoar dugometražnih naslova u konkurenciji na jedanaestom po redu jesenskom filmskom festivalu u Zagrebu.Jedanaestogodišnja Grkinja slavi rođendan te nakon što je plesala s ocem (ili djedom?) odlazi do balkona, penje se i uz zvukove Cohenova valcera baca u bezdan (Miss Violence). Otac ponižavane djevojke u srednjoj školi u Ciudad de Méxicu otima mladića koji je pokrenuo sustavno šikaniranje njegove kćeri, vezuje ga i bez riječi baca u sivu vodu Meksičkoga zaljeva (Nakon Lucije / Después de Lucía). Indijka svakodnevno sprema ručak za supruga koji je vara, no njezina kreativno spremljena jela u lunchboxu stižu na pogrešnu adresu. Nezadovoljna razvojem situacije u jednom će trenutku prije sna sa sebe skinuti sve dragocjenosti i publici u kinodvorani dati do znanja kako je spremna za suicid. Ponovila je, naime, okolnosti koje su prethodile samoubojstvu majke i maloljetne kćeri o čemu je slušala u vijestima na radiju (Pogrešna dostava / The Lunchbox). Maloljetni Kazahstanac na zatvorskom ležaju buši rupu u vlastitom vratu nakon što je pištoljem kućne izrade likvidirao (vrlo vjerojatno) glavnog nasilnika u školi. Potom će na poziv svojih žrtava pokušati hodati po površini jezera (Poduke iz harmonije / Uroki Garmonii). Britanski činovnik u filmu Uberta Passolinija neće počiniti niti nagovijestiti samoubojstvo. Nakon što je svoju posljednju istragu o rođacima preminulog skitnice i alkoholičara uspješno priveo kraju pokosit će ga autobus londonskog javnog prijevoza (Miran život / Still Life).
Ovogodišnja je igrana konkurencija bila ujednačenija nego na prethodnim festivalima kako u pogledu seciranja sadržaja crnih društvenih kronika tako i medijskih vještina njihovih redatelja. Ako se zanemari talijansko-slovenska filmska limunada o raspuštenoj pijanduri i nećaku idiotu s otvorenja festivala (Zoran, moj nećak idiot / Zoran, il mio nipote scemo) te zbrkani komad o čišćenju nuklearki i zabranjenim strastima (Centrala / Grand Central) uvrštenje ostalih osam igranih naslova u konkurenciju zagrebačkoj je manifestaciji zakratko – tjedan dana krajem listopada – priskrbilo pozitivnu auru festivala s porukom. S obzirom na društvene anomalije u fokusu – školski i kućni nasilnici te sveprisutna tema suicida u različitim društvenim zajednicama –festivalska poruka nije bila svijetla, ali pokazuje kako se jedva primjetna granica između stvarnosti i filmske fikcije dodatno stanjila. Organizator je vrlo vjerojatno iz tog razloga bio motiviran da program dugog metra proširi i na sekciju naslova nadahnutih istinitim događajima.
Među njima je svakako vrijedan pozornosti gruzijski U procvatu (Grzeli nateli dgeebi) koji je dva mjeseca ranije osvojio Srce Sarajeva za najbolji film i najbolju glumicu. Pištolj je cijenjena igračka u mladoj kavkaskoj državi, gruzijska tranzicija ide iz fokusa na žene, zatim uvjerljiva glumačka ostvarenja svih srednjoškolki, pa nasilje u školi i na ulici, ubojstvo iz ljubomore, očevi u zatvoru ili sa zatvorskom perspektivom, otimanje mladih djevojaka kao legitiman način prosidbe, nezaboravan ples nagrađene glumice (Lika Babluani) tijekom proslave vjenčanja... – dio su kompleksnog filmskog štiva dvoje mladih redatelja, Nijemca Simona Großa i Gruzijke Nane Ekvtimishvili. Ako se tome doda kinematografska vještina proslavljenog Rumunja Olega Mutua (4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana, 5. ZFF) za gruzijski se komad može slobodno reći da je bio u rangu atraktivnijih ostvarenja na festivalu, ne samo u sekciji temeljenoj na istinitoj priči nego i šire, u kontekstu igrane konkurencije.
Upitan za suradnju s proslavljenim rumunjskim kamermanom Groß je istaknuo kako se Mutu koncentrirao na lica mladih srednjoškolki (neprofesionalnih glumica) zbog čega je veći dio filmskog metra išao krivudavo. Karakter medijske slike o gruzijskoj tranziciji prepustio je nesigurnim rukama rumunjskog snimatelja. Takva se dokumentarna formula inače često koristi za postizanje dramatičnog učinka među sudionicima stvarnih zbivanja, u datom trenutku bez prethodnih priprema na setu. Groß, međutim, objašnjava da su kinematografskoj auri prethodile iscrpljujuće probe te su sve scene bile pomno uvježbane.Trebalo je, dakako, stanjiti granicu između fikcije i gruzijske svakodnevice, što je moguće više.
No, medijski okvir za približavanje stvarnosti nije isključivo u domeni nesigurne ruke. Njega je na drukčiji način razvijao Michel Franco, redatelj meksičkog filma u igranoj konkurenciji (Nakon Lucije). Premda uz navedeni komad ne stoji napomena o stvarnom događaju s dozom sumnje će gledatelj u kinodvorani prihvatiti činjenicu da isti nije snimljen prema istinitoj priči. Franco je u Hanekeovoj maniri (čak im se imena preklapaju) nadgledao traumatičan život školarke Ale (Tessa Ía) i njezina oca Roberta (Hernán Mendoza) šest mjeseci nakon tragične smrti Lucije, majke i supruge. Gotovo voajerski, postavljanjem nadzorne kamere, uglavnom sa strane te vrlo rijetko frontalno. Osim možda u dva slučaja kada lice Roberta odnosno njegove kćeri služi kao zaslon za zbivanja ili emocionalni šok u drugom planu. Statičan kadar i hladna optika skrivene kamere ravnomjerno su sprovedeni kroz čitav komad što u konačnici potencira dojam o praćenju stvarnoga događaja. Primjedbe na račun lošeg osvjetljenja ili snimaka za kućnu upotrebu zapravo idu na ruku redateljevoj konstrukciji filmske priče iz druge ruke ili drugog plana. Iz unutrašnjosti starog automobila u kojem je stradala Lucija, sa suvozačeva sjedišta u novom automobilu, nasuprot zida koji hotelsku sobu dijeli napola, iz gornjega kuta kuhinje, sa školske klupe, iz udaljenog kuta hotelske sobe u Veracruzu, s poda hotelske kupaonice, s pramca metalnog čamca iz kojega će Roberto bez riječi izbaciti vezanog Joséa (Gonzalo Vega) u sivo uzburkano more i slično.
Netko je dobro primijetio da nenametljivi objektiv ima još jednu funkciju. Meksička je kamera poput pasivnog promatrača koji ne reagira u sličnim situacijama te na taj način, zapravo, sudjeluje u ekipnom bullingu sedamnaestogodišnje djevojke. Kao da je optički fokus kamere u Francovu naslovu bio skriven duboko izvan ekrana, među šutljivim gledateljima u zamračenoj kinodvorani. Digresija je samo puka metafora, međutim činjenica je da film po završetku projekcije ostavlja gorak okus u gledatelja.
Po pitanju sličnog okusa grčki Miss Violence bio je možda za nijansu intenzivniji. Medijski suzdržana priča o grčkom Fritzlu poslije Josefa Fritzla svakako će se pamtiti zbog obiteljskog klupka u kojem gledatelj teško razabiresve razmjere rodoskvrnuća u sedmeročlanoj zajednici. Već na samom početku filma broj se smanjuje na šest jer je jedanaestogodišnja djevojčica, skočivši s balkona odustala od obitelji i njezina monstruma. Grčki je objektiv bio također suzdržan i vrlo je sporo otkrivao razmjere obiteljske tajne. Bez drastičnih dramatskih šokova – izuzevši scenu trostruke seksualne agresije nad djedovom mlađom kćeri (grčki Fritzl je bio treći, posljednji u nizu) – tjeskoba se gomilala zbog prijeteće tišine među članicama obitelji. One će ga na kraju doći glave, no prije toga će redatelj Alexandros Avranas pomno odabranim rakursima na zajednički stan postupno povećavati dojam anksioznosti u gledatelja. Konstanta u grčkoj optici su uska grla, od suženih hodnika, okvira iz kojeg se otvara balkon ili sloboda za najmlađu kćer, do pritvorenih ili odškrinutih vrata kroz koja se na kraju filma na trenutak vide krvave mrlje na nasilnikovoj posteljini. Avranas se nije služio metodom neprimjetne (čitaj: statične) kamere poput meksičkog kolege. Njegova se šefica kinematografije (Olympia Mytilinaiou) ponašala sofisticiranije, poput prestrašene žene koja zaviruje u hodnik ili nakratko hvata prizor iza poluotvorenih vratiju sobe. U mjeri u kojoj to dopuštaju okolnosti, odnosno vlasnik života i smrti svih članova grčke obitelji. I taj je stil šuljanja kroz priču u službi bilježenja nečega što je stvarno, no zabranjeno za oči javnosti. I taj je stil u tajnoj, strateškoj vezi s dokumentiranjem stvarnosti. Dakako, na osebujan način, i drugačije od prethodna dva naslova koji se također bave mladim ženama, njihovom seksualnošću i nasiljem u kontekstu javnih škola.
Za dugometražni indijski film Pogrešna dostava, koji je ove godine osvojio Zlatna kolica, tema nasilja nad mladim ženama je daleka figura. I uz najbolju volju teško bi se dala izvući iz konteksta romantične veze na daljinu. Ona se (veza) postupno otvara kroz uživanje hrane, između knjigovođe Sajaana (Irrfan Khan) pred mirovinom i nezadovoljne žene srednje dobi koja priprema ukusnu hranu svome suprugu, ali stjecajem okolnosti ručak u metalnom kontejneru stiže na pogrešnu adresu. Film o sentimentalnoj vezi na daljinu nije iskoračio iz unaprijed predvidljiva indijskog okvira. Redatelj Ritesh Batra rođen je u Mumbaiju u kojije smjestio radnju, a pronicljiviji bi gledatelj mogao u medijskoj potpori iste (radnje) vidjeti nešto posve drugo. Užurbanu svakodnevicu višemilijunskog indijskog središta u kojemu je sve svedeno na manje-više pokretna sredstva komunikacije. Metalni spremnik s hranom, gradski vlakovi, leteći razgovori Ile (Nimrat Kaur) i nevidljive tete s gornjeg kata iste zgrade čiji se glas dobro čuje, komad papira za razmjenu utisaka i kao sredstvo zbližavanja (uz neizostavno jelo), pa brojni anonimni raznosači porcija smještenih na biciklima, po vlakovima i krovovima kombija ili na izduženim nosiljkama.
Sve to su, zapravo, elementi optičkog kabla na indijski način. Ništa ne mijenja na stvari to što se glavni protagonisti dopisuju na tradicionalan način. U Indiji je razmjena podataka – sudeći prema filmskoj fikciji – znatno sporija, međutim komunikacijski učinak zbog toga nije umanjen. Štoviše, bolji je od anglosaksonskoga! Na Ilin prigovor o pogrešnoj dostavi raznosač će u povišenom tonu tvrditi da je njihov sustav precizan. Čak ga je ekipa stručnjaka s britanskog sveučilišta došla proučiti – kaže – kako bi ga primijenila na Otoku. Indijski se naslov bavi okolnostima suvremene komunikacije – bez sučeljavanja, na daljinu preko zaslona. Svejedno je kako se to imenuje – lunchbox ili pak optički kabel. Odsustvo žive komunikacije s dva protagonista Illu će navesti na predradnje za suicid. U njezinoj neposrednoj blizini ravnodušni je suprug, a znatno dalje u kolektivnom uredu sjedi nedostižni knjigovođa.
Indijski je redatelj, dakle, dao skroman prilog festivalskoj poruci o tome kako nijedna zajednica nije pošteđena crnih prognoza, počevši od Meksičkog zaljeva do Mumbaija. Njegova je priča s manje dokumentarnih obrisa od prethodno spomenutih naslova pa je to, vjerojatno, presudilo pri dodjeli glavne festivalske nagrade. Prema pokazateljima unatrag jednog desetljeća žiri jesenskog festivala je veću pozornost obavezno poklanjao mekšim ostvarenjima. Isto je s ovogodišnjom nagradom za kratki igrani metar rumunjskom redatelju Tudoru Cristianu Jurgiu o kapricioznoj vezi dvoje mladih (U akvariju / În acvariu). Posebno priznanje u istoj kategoriji dobila je dansko-islandska Dolina kitova (Hvalfjord, Guðmundur Arnar Guðmundsson). Siva ledina okružena sivim morem pokazala se solidnim okvirom za kratku priču o dječjem suicidu na otočki način. Čini se da je tročlani žiri (Leo Barraclough, Srđan Golubović, Ada Solomon) na kraju ipak morao uvažiti – doduše, vrlo skromno – crnu auru festivala s porukom.© Željko Kipke, FILMOVI.hr, 4. studenoga 2013.
