Suvišni ljudi

Ajme meni! (Oh, Boy), red. Jan Ole Gerstner

  • Ajme meni! (Oh, Boy), red. Jan Ole Gerstner

    Znate li tko su suvišni ljudi? Sjećate li se još školske lektire? Pa, u toj se literaturi iz davnih vremena nalazi i Ljermontovljev roman pod naslovom Junak našeg doba. Tamo je izvjesni Pečorin upravo to – suvišan čovjek (ali to su još i neki drugi ruski romantični likovi iz romana poput Gončarovljeva Oblomova ili Turgenjevljeva Ruđina). Ima li danas suvišnih ljudi? Da, da... ima ih možda više negoli ikada. U transparentnom digitalnom postavu svijeta života suvremenosti, otuđenje i suvišnost ljudi, zapravo su neizostavni sastojak te i takve, suvremene egzistencije. U svijetu uspješnih i izvrsitih, svi koji se u ove kategorije ne uklapaju na neki su način – suvišni. O jednome takvom junaku našega doba govori i film Ajme meni! (Oh, Boy, 2012), dugometražni igrani prvijenac Jana Olea Gerstnera.
    Ajme meni! (Oh, Boy), red. Jan Ole Gerstner
    Niko Fischer (Tom Schilling) mladić je kojeg sredinom njegovih dvadesetih zatječemo u suvremenom, monokromno vizualiziranom Berlinu. Odmah da kažem, film je ovo ne samo o osobi nego i o gradu. Crno-bijela vizura Berlina Gerstnerova ostvarenja na jednako sugestivan način progovara o izgubljenoj osobi kao i o njezinu prizorištu. A Berlin... Berlin je tijekom zabilježena 24 filmska sata – koliko otprilike traje radnja filma – začuđujuć, zasljepljujuć, prelijep grad, u kojemu se na volšeban način izmjenjuje tradicionalna i suvremena arhitektura, nudeći zavodljiv poziv da ga upoznamo. Metež, strka, gomile ljudi na ulicama i u prometu... s jedne strane betonske i staklene po-mo građevine na Potsdamer Platzu, naspram zgrade Bundestaga i Brandenburških vrata, te čuvenog televizijskog tornja kod još čuvenijeg Alexanderplatza...

    I kako je situiran narečeni Niko Fischer u taj i takav Berlin? Mladić kojeg ujutro zatječemo kako bježi iz zagrljaja svoje (očito privremene) djevojke, upada u cijeli niz životnih nevolja (a sve tek u rečenih 24 sata!). Najprije dobiva obavijest da će mu zbog alkoholnih problema biti oduzeta vozačka dozvola. U istom, socijalnom razgovoru saznajemo da je već prije dvije godine napustio studij prava, a niz nezgoda se nastavlja kada mu bankomat pojede karticu. Nenamjeravani razgovor s nametljivim susjedom u novome životnom prostoru otkrit će doista sumornu sliku koja obilježava Nikovo okružje. Nikov prijatelj Matze (Marc Hosemann) neuspjeli je glumac, a djevojka Julika (Friederike Kemfer), koja je u mladosti bila u njega zaljubljena, uspjela je glumica, ali ostaje nezadovolj(e)nom u svojim žudnjama.
    Ajme meni! (Oh, Boy), red. Jan Ole Gerstner
    U stvari, susrećemo se s čitavim nizom gubitnika, suvišnih ljudi koji će ostati jedinom humanom vinjetom vizualno podatljive filmske storije o Berlinu. Sam će film kulminirati jednom smrću... Naime, s Nikom će posljednji razgovor voditi Friedrich, ostarjeli Berlinčan koji više ne razumije ljude oko sebe. Gerstner film slaže kao niz epizoda koje bolno otkrivaju svojeg protagonista. Niko je mladić kojeg, zapravo, vodi puki niz slučajnosti što ih on ne može kontrolirati. Doista, za njegovu sudbinu teško se zainteresirati, jer njega više ništa ne interesira! Tako nam autor filma na neki način zatvara moguću empatiju. No, s druge strane, vrlo krhko postavljena narativna linija i labava dramaturgija, omogućuju nam da – uz spomenute slike Berlina – ni manje, ni više, razmišljamo i o smislu života sàmog! Preuzetno? Ne, doista ne, uzimajući u obzir samo ozračje u koje nas stavlja film Oh, Boy.

    Kontemplativnu domenziju omogućuje, prije svega, kadriranje koje se dugo zadržava na licima protagonista, zatim pozorno kombiniranje nijemih s brbljivim pasažima, a sve je, ponovno, garnirano, izmjenom panoramskih vizura samoga grada. Gledatelj koji od filma očekuje tradicionalna fabularan postav ostat će, možda, razočaran. No onaj koji od vizualnog ostvarenja traži i ono malo duše, naći će inspirativnog materijala u odlično osmišljenim dijalozima. Ti dijalozi, zapravo, kulminiraju u monologu kojim se spomenuti stari Berlinčanin oprašta od ljudi i od grada. Njegovo sjećanje na sretno djetinjstvo, naglo prekinuto dolaskom nacista, kao i njegov doživljaj i opis Kristalne noći – a zbog koje i zbog razbijenog stakla više nikada neće moći voziti svoj bicikl! – ostaju završnom poantom izgubljenosti i malenosti čovjeka u nesretnom povijesnom usudu velegrada. 
    Ajme meni! (Oh, Boy), red. Jan Ole Gerstner
    Gerster, nadalje, film oplemenjuje cijelim nizom epizodnih duhovitosti, čija se nenametljivost doima najvećom kvalitetom filma. Oh, Boy (koji bismo engleski izraz još slobodnije mogli prevesti kao Ajooj ili Uups!) svoju smislenost postiže i u vrlo opiljivim krokijima bizarnih spodoba noćnog Berlina... kontrolori, alternativni umjetnici, prostitutke, huliganske bande... svi oni dobivaju dostojnu pozornost naznačenu vrlo sugestivnim kratkim epizodama. No, zanimljiv filmski detalj poantira cijelu pripovijest jednog Nikova uzaludnog dana. Ako, najozbiljniju potku o izgubljenosti njegove egzistencije nalazimo u susretu s bogatim ocem – kojeg on očito mrzi i ne može podnijeti – onu drugu, gotovo metafizičku (!) zatječemo preko njegove želje za šalicom kave koja ostaje neostvarenom do samoga kraja filma.

    Naime, upravo u ovoj tek naoko nevažnoj želji očituje se sva otuđenost malog pojedinca u velegradu. Jednostavno, gotovo je nemoguće u Berlinu popiti običnu šalicu kave! Zašto? Pa stoga što je sve postalo nemogućim izborom nametnutih mogućnosti. Gerstnerov film progovara upravo o tomu. S onu stranu svog blagostanja funkcionirajućeg sustava ostaju nam tek – suvišni ljudi.

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 10. listopada 2013.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji