Moralizatorski melodramatičan triler koji u prezentaciji koristi tradicionalne, stereotipne i poznate, standardne i konvencionalne trope žanra – mahom klišeje, s ipak ponekim osvježenjem u pristupu. U prvome redu riječ je o glavnome (anti)junaku – inherentno pokvarenom protagonistu, djelovatelju u ime novca, gotovo dijaboličnoj figuri bez savjesti, amoralnom egocentriranu čudovištu, suvremenom Dorianu Greyu, gekkovskom utjelovljenom Faustu, ili bilo kojoj drugoj vragu prodanoj duši iz povijesti literature, umjetnosti, filma, koji nosi Janusovsku obrazinu – s jednim licem iznutra, u sebi, s drugim prema javnosti, pa odnosila se ta javnost i na njegovu vlastitu obitelj. Licemjeran, prijetvoran i korumpiran, opsesivno pohlepan i pragmatičan njujorški biznismen-milijunaš, beskrupulozni tajkun, mogul – zločinac u odjelu, koji će učiniti i kompromitirati uistinu sve kako bi zadržao izvanjski privid vlastite moći. Ali šarmantan cinik, sa simpatijom prema đavlu. Poglavito zbog izvedbe Richarda Gerea. Uloga je jedan od vrhumaca glumčeve karijere, u njoj se izrazito komforno snalazi (i ranije je pokazivao razvidan talent interpretirati osobe koje ponešto skrivaju ispod površine), ali i zbog smirene i elegantne, empatične topline kakvom zrači, sam lik predstavlja kompleksnijim nego što scenaristički, na papiru, možda uistinu i jest.
Drugi plus Arbitraže spiralna je struktura naracije; gradacijski porast iščekivanja pri svakoj novoj konfrontaciji antijunaka sa njegovom okolinom Jarecki postiže postupnim pridodavanjem uvijek novog sloja sve više eskalirajućoj tenzičnosti i posljedičnom joj rasapu i osipanju antijunakove izgrađene izvanjske slike. Ipak, opći je dojam nešto slabiji i odaje činjenicu da redatelj zapravo ne zna kako artikulirati autentičnost moralno-logističkih dilema i rezignacija kapitalističkih sofisticiranih manipulatora, korporativnih titana; njegov ironijski sarkazam spram takvih okrutnih sistemskih mašinerija i individua pritom nije metodičan i ostavlja dojam pomalo diletantske šematiziranosti koja pridonosi neuvjerljivosti cjeline. Pritom radnja s takvim sličnim, moralno kompromitiranim likovima u etičkim dvojbama i krizama identiteta svakako u sjećanje priziva klasike poput Wall Streeta Olivera Stonea (1987) ili donekle Glengarry Glen Ross Jamesa Foleya (1992), In the Company of Men Neila LaButea (1997) pa čak i vrlo zanimljiv Boiler Room Bena Youngera (2000), no poglavito se može usporediti sa izvrsnim suvremenim Crnim ponedjeljkom (Margin Call, 2011) jer je također riječ o redateljskom prvijencu slične financijerske tematike, koji potpisuje J. C. Chandor, pri čemu ostaje utisak da je riječ o daleko boljem i inteligentnijem uratku od Jareckijeva debija.
No, ne može se poreći i treća pozitivna strana filma, a to je ona da mladi redatelj, iako naivnom demonstracijom građe, pogađa u sridu komentarom suvremena društva u kojem širokopučki mentalitet štovanja imovinski imućnih dovodi do neminovne posljedice da se okorjeli a bogati uvijek izvuku i bježe ruci pravde. Stoga kao gradivo za iskusniju, zrelu publiku, iako ne posve uspjelo i više slično epizodi Zakona i reda negoli ozbiljnijem cjelovečernjem uratku a kamoli kakvoj radikalnijoj reviziji temata, Arbitraža je još uvijek solidno gledljivo djelo koje, bez prevelikih očekivanja, može ispuniti poslijepodnevni kino-izlazak.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 23. rujna 2013.
