Bez intrigantnije teksture

Hipnotizer (Hypnotisören), red. Lasse Hallström

  • Hipnotizer (Hypnotisören), red. Lasse Hallström

    Treba se zapitati što je to ponukalo švedskog imigranta Lasseja Hallströma na povratak iz Hollywooda u domovinu i to nakon više od dvadeset i pet godina odsustva – naime, tradicionalno eskapističkoj romansi i melodrami sklon redatelj, kao i obilatoj garnaciji iste saharinsko-plačnim (čiji su ponajbolji naslovi Što muči Gilberta Grapea? (What’s Eating Gilbert Grape?), Kućna pravila (The Cider House Rules) i Čokolada (Chocolat) odnosno Moj život kao pas (Mitt liv som hund)), enigmatično se pri velikom come-backu odlučio na potpisivanje jednog u nizu trendovski lukrativnih kriminalističkih knjiških predložaka umješnih novovalnih skandinavskih autora na tragu Stiega Larssona, Joa Nesboa ili Henninga Mankella odnosno u krajnjem slučaju uspješnih suvremenih celuloidnih naslova sa sjevera (od Alfredsonovog Neka uđe onaj pravi preko Tyldumovih Headhuntersa do trilogije Millenium); u ovom slučaju Hipnotizera bračnog para Alexandre Coelho Ahndoril i Alexandera Ahndorila, koji objavljuju pod pseudonimom Lars Kepler.
    Hipnotizer (Hypnotisören), red. Lasse Hallström
    Hallströmovo viđenje hladna i mračna nordijskog noira nažalost je posve promašeno. I dok mu svakako bolje leže dijelovi u kojima iscrtava obiteljske odnose supružnika, pri prezentaciji proceduralne forenzike, vjerojatno se isuviše vjerno držeći zacrtanog bez istinske vizije ili sluha za materijal, biva ne samo u teškoći održati ravnotežu između dviju paralelnih radnji nego i debelo zalazi u zonu mnogih nelogičnosti, štoviše apsurdnog (najočitije vidljivog u ključnoj sekvenci hipnoze komatoznog bolesnika koji pod utjecajem hipnotizera najnormalnije raz(od)govara; što bi se objasniti moglo isključivo bivanjem istog u svojevrsnom lucidnom transu, izmijenjenom stanju svijesti, Kubievom snu bez iskrivljavanja, odnosno poznatom Tartovom hipnagogičnom stanju). Također ni traga nema, u pisanim nordijskim uspješnicima tako često potencirane društvene kritike ili socijalno-političke osviještenosti o trulosti vladajućih sustava (kroz srčanog istražitelja-borca za pravdu); Hipnotizer ostaje stoga puki whodunit murder-mistery bez intrigantnije teksture.
    Hipnotizer (Hypnotisören), red. Lasse Hallström
    Nekoherentan ton, sporadična isklizavanja u razvučenu naraciju, nešto sporiji ritam bez potrebne doze mračnosti i maskuline energije u odnosu na predložak te nedovoljno razrađeni i iznijansirani likovi, neke su od slabosti ekranizacije. Stoga bi ovdje viđeno u najboljem slučaju moglo evocirati kakvu televizijsku seriju, nikako bestsellersku velikoekransku franšizu koja bi ponovila uspjeh Larssonove trilogije (a ponajprije potaknuti raspravu o naizgled nelogičnom i nesklapnom fenomenu osjetljivosti na angažiranu društvenu tematiku u bogatim zemljama odnosno kontekstualizaciju sve veće potrebe za fantasyjem u zemljama u krizi). Ipak, pitoreskna fotografija Mattiasa Montera i solidne izvedbe šarmantnog Finca Tobiasa Zilliacusa i hobitovskog Mikaela Persbrandta kao i redateljeve supruge i zvijezde Lene Olin, pružaju uvid u neke intrigantnije registre i obećavaju produbljivanje karaktera i općenito poboljšanje u nastavku ovog skandi-psihološkog trilera o neortodoksnom inspektoru Jooni Linni – Paganinijevu ugovoru kojeg će potpisati Kjell Sundvall.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 31. svibnja 2013.

Piše:


kritike i eseji