Šesto je izdanje subverzivnog festivala započelo opsežnim filmskim predavanjem Slavoja Žižeka na temu ideologije u režiji Sophie Fiennes (The Pervert's Guide to Ideology), a završilo španjolskim prosjakom koji puši cigare, mijenja robu i ponavlja iste fraze o svom životu u režiji Germána Scelsa (El Modelo). Oba su filma nategnuta dokumentarnog okvira – u prvom duhoviti slovenski filozof drži predavanje o filmskoj indoktrinaciji na američki način na autentičnim lokacijama gdje su pojedini naslovi snimani (najveći je broj primjera iz holivudske, ponešto iz češke, odnosno ruske produkcije iz Staljinova doba), a u drugom je filmski profil beskućnika isprovociran od strane redatelja argentinskog podrijetla sa španjolskom adresom (Barcelona). Žižek se, primjerice, rasteže na krevetu na kojem je svojedobno Robert De Niro (Taxi Driver) smišljao subverzivan plan o spašavanju jedne prostitutke. Filozof leži na identičnom uskom metalnom krevetu i razvija ideju o spašavanju nečije sudbine bez pitanja ili dopuštenja nositelja iste sudbine. Koristi prigodu kako bi po tko zna koji put ponovio svoju tezu o provođenju demokracije putem sile. Redatelj svoj model, španjolskog prosjaka, kovanicama eura prisiljava na filmsku igru i nakratko mijenja njegovu sudbinu. Argentinac je brutalniji od Žižeka.
Uostalom, Slovenac je oduvijek igrao na kartu zabavljača, majstora u pričanju anegdota u kojima se svako malo rasplinjuje smisao pervertitova vodiča kroz ideologiju neoliberalizma. Naime, filmska forma kojom redateljica nastoji jedno filozofsko predavanje o žudnji i krinkama ideologije prevesti na filmski ekran nije učinkovito u mjeri u kojoj je to bilo gostovanje uživo pred zagrebačkom publikom u kinu Europa. Filmska je forma bila opterećena Slovenčevim digresijama u svim smjerovima. Sam protagonist je, između ostalih primjera, koristio onaj Kinder jajeta s čokoladnom ovojnicom oko ispuhana sadržaja. Metafora je istodobno bila odličan primjer za ideološki kontekst filozofova pretraživanja filmskog kontejnera. Ne može mu se pritom poreći da je iz tog kontejnera izvukao vrijedne naslove, danas već zaboravljene poput filmova Seconds iz 1966 (John Frankenheimer) ili They Live iz 1988 (John Carpenter). Tijekom deset sati televizijskih reportaža o neispričanoj povijesti Sjedinjenih Država u režiji Olivera Stonea u nekoliko se navrata tvorac serijala vraćao na tezu o popravljanju tuđih društvenih modela od strane Amerike i njezinih saveznika. Nositelje istih modela u principu se ništa nije pitalo…
Čini se kako su filmski naslovi festivala više ili manje bili ujednačeni po pitanju neoliberalne strategije. Čini se kako je u njihovu fokusu bio ideološki rat protiv društvenih modela koji se ne sviđaju Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima. No, taj je fokus iz drugog ili trećeg plana, baš po narativnoj mjeri koju zastupa simpatični filozof u režiji Sophie Fiennes. Zlonamjernici bi dodali kako je Britanka navela slavnog filozofa na perverzno ponašanje ispred kamere jednako kao što je Argentinac isprovocirao model beskućnika. Prosjak-invalid se na kraju njegova filma skida gol, recitira anarhistički pamflet i glumi globalno poznati antropometrijski model Leonarda da Vincija. Žižek završava s vjerom kako ulična događanja u Madridu, pokret protiv Wall Streeta ili Arapsko proljeće idu u smjeru nove budućnosti neoliberalne zajednice. Futuristička je prognoza u tipičnom, moglo bi se čak reći birokratskom duhu neoliberalne doktrine!
S vremenom se razvodnjava narativni i medijski okvir oba filma. Zbog silnog ponavljanja sličnih scena u španjolskom naslovu, odnosno manje ili više očekivanog filmskog ornamenta u slučaju Žižekove opsesije naracijom, kako vlastitom tako i starih naslova koje analizira. Filozof-zabavljač je obavezno koncentriran na sadržaj filmske priče. Medijski ga udio zapravo i ne zanima toliko jer su slojevi filmskog jezika manje atraktivniza proizvodnju populističkog učinka u kinodvorani. Osim što je to vrlo jasno dao do znanja na velikom ekranu potvrdio je sličan rakurs i kasnije na predavanju o ljubavi kao političkoj kategoriji kada je ismijao njemački film o specijalnom odnosu dramskog pisca, glumice i djelatnika istočnonjemačke tajne službe – Život drugih (Das Leben der Anderen) dobitnik je Oscara za 2007. godinu u kategoriji stranog filma. Zasmetao ga je scenarij jer, po njegovu mišljenju, nije odgovarao pravom stanju stvari na terenu. Filmski se model nije uklopio u filozofovu opasku o tome kako bi bolje bilo da je raspad totalitarizma završio u ludilu (kao u filmu Good Bye Lenin!). Pritom je, dakako, zanemario mogućnost da pokretne slike odrađuju ono nešto po čemu se jedna ekranizirana priča razlikuje od realnog stanja stvari na terenu.
Znatno kraći El Model iscrpio se već u početnoj fazi, u nekoliko fraza koje hendikepirani prosjak uporno ponavlja sve do kraja filma. Britansko-irski recept je dugotrajniji jer je filozofovo putovanje skrivenim tekstom u starih produkcija daleko intrigantnije. U konačnici, i taj je filmski proizvod vrlo blizu sintagme o ispuhanom sadržaju (koju Slovenac često koristi dok objašnjava zamke ideologije u službi neoliberalizma). Preostaju tek Žižekove anegdote ili pak cigare i odjeća koju prosjak-invalid uredno mijenja. Filmska slika jasno kaže kako socijalno ugrožena jedinka ipak nije ugrožena do te mjere da bi izazvala empatiju u kinodvorani. Na djelu je ipak nešto drugo, provokacija od strane redatelja koji neprestano maše kovanicom od jednog eura (na njoj je Leonardov antropometrijski model). Ispred nosa prosjaka, ili na velikom ekranu ispred nosa gledatelja u kinodvorani. Redatelj je bezobrazan spram svog protagonista, ovaj mu uzvraća istom mjerom pa dijalog zapravo izostaje. Kao da je Scelso svjestan da njegov pokusni kunić nije na društvenom dnu, o njemu se ipak netko brine te je vjerojatno iz tog razloga odnos između autora i glumca prešao uobičajenu mjeru profesionalnog ponašanja. Dokumentarac je socijalni eksperiment koji nakon deset minuta počinje iritirati zbog nemoći oba aktera. Prosjaka koji nema što reći i redatelja koji vjeruje da je kovanica eura dovoljno snažan motiv za poticanje filmskog sadržaja od punih 45 minuta.
Slovenski je filozof česti gost zagrebačkog Subverziva. Ove je godine i slavni američki redatelj Oliver Stone također posjetio festival. Obojica su pred znatiželjnom zagrebačkom publikom iz manje ili više udobnih fotelja raspredali o manama američkog imperijalizma za što su povremeno nagrađivani gromoglasnim pljeskom. Zanimljivo je kako su Tariqu Aliju i američkom redatelju kurtoazno iz dvorane pljeskali i rijetki pripadnici hrvatske političke elite koji su se tu zatekli, a protiv koje su u načelu oba sudionika govorili. Svojedobno je Marijan Krivak spomenuo kako se krucijalne stvari na festivalu zbivaju tijekom diskusija i predavanja, a filmski je repertoar tek njegova kulisa. Ove je godine filmski materijal, gledano u cjelini, bio daleko ispod razine prošlogodišnjega. Prethodne su godine barem dva naslova bila osvježenje, kao eksperimenti koji otvaraju prostor hibridnim formama, novom tipu medijske subverzije i slično. Robinzon u ruševinama (Robinson in Ruins, Patrick Keiller) i Kontrola niske rezolucije (Low Definition Control, Michael Palm) bili su medijski ključevi petog festivalskog izdanja. Patrick Keiller je u svom komadu novu medijsku strategijuuspoređivao sa simbolom lišaja – kompilacijom gljive, alge i bakterije. Inovativna je strategija zaobišla 6. SFF, ne računajući pokus s okusom situacionizma (Mocracy: Neverland in Me, Christian von Borries), svojevrsni filmski košmar u kojem je Michael Jackson, čini se, kriv za sve grijehe liberalnog društva. Doduše, na ovogodišnjem se festivalu uporno tražio krivac – za nedjelotvornu demokraciju, ratne operacije, nuklearnu prijetnju, devastirani okoliš uslijed vojnih eksperimenata, čimpanze na kojima su farmaceutski divovi izvodili pokuse i slično.
Ni Stoneov desetosatni televizijski kolaž nabrijan naracijom nije ispunio zadaću. Nije raskrinkao niti je načeo sivu supstancu koja zapravo stoji iza američke vojne industrije i političkih poteza američkih predsjednika, sve redom marioneta spomenute supstance. Vjerojatno bi dubinski rez u tajnu povijest Sjedinjenih Država pružio posve drukčiju sliku od gusto položenog kolaža, više ili manje poznatog prosječnom europskom intelektualcu. Stone nije otkrio ništa novo u pogledu američkog imperijalizma, vjerojatno bi ga drugačija koncepcija primorala na sliku bližu zagovarateljima tajnih zavjera i njezinih povjerenika. Za takav okvir – za priču o sivoj supstanci američkog društva – vjerojatno ne bi trebala kolažirana građa od punih deset sati u kojoj se izmjenjuju politički akteri najmoćnije sile na svijetu, pojedinci s više ili manje smisla za glumu, dok vojno-represivni stav prema van i dalje ostaje konstantom. Štoviše, u posljednjem nastavku posvećenom Bushu i Obami redatelj na samom kraju nudi uobičajenu formulu neoliberalnog društva – nudi vjeru u bolju budućnost s boljim protagonistima i, dakako, Sjedinjanim Državama kao liderom futurističkog optimizma!
Žižek je u jednom trenutku otvorio karte i priznao kako ne bi izdržao više od dva tjedna izravnog društvenog i političkog aktivizma. Nakon kratke avanture vratio bi se opet, kako kaže, pod okrilje svoje filozofije. Vratio bi se, zapravo, kontejneru za proizvodnju i promociju neoliberalnih slika, metafora i impulsa. Drugo zaštitno lice zagrebačkog festivala – Srećko Horvat – već je na otvaranju manifestacije subverzivnu marketinšku promociju Peugeotova vozila pravdao ofucanom tezom o „podrivanju sustava iznutra“. Pritom je slatkorječivi mladić pozvao zagrebačku publiku da podrži ponuđeni repertoar „subverzivnog aktivizma“ na tipično hrvatski način – iz tame ili polutame kinodvorane, iz manje ili više neudobnih fotelja kina Europe! Što se pak filmskih naslova tiče šesti će se festival pamtiti po svojevrsnom odjeku situacionističke priče o devastiranom britanskom okolišu Patricka Keillera od prije godinu dana. Njezini se fragmenti mogu čitati kao nuklearna paranoja u japanskom naslovu Zemlja nade (The Land of Hope, Sion Sono) ili u dokumentarcu o vojnom poligonu na talijanskoj Sardiniji (Mračna tvar / Materia Oscura, Massimo D'Anolfi i Martina Parenti). Može se čitati kao forenzičko isljeđivanje djedove nacističke prošlosti (Živi / Die Lebenden, Barbara Albert), kao život na rubu civilizacije, više (Yema, Djamila Sahraoui) ili manje (Kraul / Crowl, Hervé Lasgouttes ili U ime… / W imie…, Malgorzata Szumowska). U isti kontekst ulazi zapuštena zajednica majmuna koju su moćne farmaceutske kompanije kao što su Baxter ili Immuno iskorištavale za laboratorijske testove (Unter Menschen, Christian Rost i Claus Strigel)… Zanimljivo je kako aktivnosti sive supstance – vojne elite ili civilna garda – u dobrom dijelu spomenutih naslova imaju presudan, dramatičan ili subverzivan učinak po lokalnu zajednicu.
© Željko Kipke, FILMOVI.hr, 24. svibnja 2013.
