Žrtvovanje za umjetnost

22. Dani hrvatskog filma, Zagreb, 15. – 21. travnja 2013.: Animirani film

  • Mehaničko srce, red. Manuel Šumberac

    Ovogodišnja, 22. smotra nacionalnih filmskih vrsta uz standardne kategorije igranih, dokumentarnih, eksperimentalnih te glazbeno/namjenskih, i ove je godine ponudila i četrnaest najnovijih raznolikih animiranih ostvarenja. Segment je to koji je naglo živnuo posljednjih godina, mahom sretnom pojavom Zdenka Bašića na sceni (ovoga puta u funkciji člana žirija); njegov stalni suautor Manuel Šumberac pak predstavio se ponajboljim naslovom Dana. Riječ je o osmominutnom Mehaničkom srcu, naslovu evidentno nadahnutom pinocchievskom motivikom, steampunk ikonografijom i viktorijanskim nasljeđem te simbolikom venecijanskih maski. Začudne teksture likova i miljea, kao probuđenih pod patinom vremena, s tehnički distingviranim cameom vrlo lorenzfrølichevskog djeteta izrađenog u najljupkijem siluetnom stilu Lotte Reiniger, Šumberac je kreirao drukčiji, izdvojen film vrlo blizak svjetskim animacijskim dosezima. Komplementarna glazbena podloga Vjerana Šalamona podcrtava fatalističku potku žrtvovanja za umjetnost, predavanjem sama sebe, svoga srca.
    Cura koja je voljela bajke, red. Čejen Černić
    Još se jedan naslov bavi srcem, njegovim lomljenjem i iscjeljivanjem u vrsnom radu Čejen Černić, Cura koja je voljela bajke. Na tragu animatorskog maga Dona Hertzfeldta, Černić četverominutnim jednostavnim crtežom bazičnih, dječjih linija priča suvremenu(e) ljubavnu(e) priču(e), realizirajući time ujedno snovitu i naturalno-brutalnu atmosferu intimističko-emotivnog života junakinje. (Sličnom se tehnikom naivna tipa crteža koristi i Ana Horvat u jednominutnom filmu Crvenkapica, još jedna.) Odličan je i sugestivan devetominutni naslov Finili su Mare bali Natka Stipaničeva, egzistencijalistička elegija o prolaznosti i žrvnju svakodnevnice, otuđenosti, nerealiziranosti i arhetipskoj samoći, prezentirana promišljenom i snažnom vizualnošću, biranim auditivnim spektrom, čitkim narativnim tijekom i smirenom i znalačkom režijom.

    Ove godine u natjecanju su sudjelovala i dva renomirana umjetnika – Krešimir Zimonić s filmom Zlatkine žute minute te Danijel Žeželj sa svojim Fibonaccijevim kruhom. Zimonić kao prepoznatljivo i ugledno, jedinstveno ime domaće strip-scene, prezentira plod svoga dugogodišnjega rada, antologijski lik Zlatke s papira (šifra: Modra lasta) na filmu, vodeći gledatelja na čarobno koloritno putovanje diljem Zemlje, Europe i Orijenta, po stvarnim i izmaštanim lokacijama, u vilinskom društvu i magritteovskim šeširima, kroz brainstorming lijepe i neobične djevojčice pipijevsko-petarpanovska senzibiliteta. Sepijasti monokromatski tonovi i klavirska glazbena podloga karakteristike su pak potonjega, Žeželjeva djela, ikonografske evokacije dvadesetih godina 20. stoljeća; meditativna prikaza pekara i dijeljenja njegova kruha, koje u skladu sa svestranim autorovim senzibilitetom pomalo zadiru u neuhvatljivost apstrakcije.
    Zlatkine žute minute, red. Krešimir Zimonić
    Apstraktan izričaj, vrlo blizak i supostojeći/sveprožimajući s eksperimentalnom filmskom formom, pridonosi svekolikijem, raznovrsnijem iščitavanju ponuđenog, a takve smo radove imali prilike u vidjeti u naslovima poput Transecha Nikole Radovića (prikazanog u programu Diplomskih filmova na Međunarodnom festivalu animiranog filma u Annecyju), plavičasto-sive ominozne atmosfere i tamnih spodoba suprotstavljenih jednoj svjetlećoj bijeloj, podsjećajući na nemir pred neizvjesnošću; Banje sv. Ivana Tee Stražičić, crno-bijele prezentacije sa sporadičnim proplamsajima boje, psihoanalitičke asocijativnosti te Flipera Darka Vidačkovića. Uz opći zamjetan trend izostanka narativnosti u prikazu, prepoznatljiva je Vidačkovićeva uporaba crveno-plavih flomasterskih linija kao forme crteža (čitaj: Mobitel manija) odnosno preokupacija urbanim velegradskim znakovljem tehničkih igračaka mobitela, dizalica, flipera…

    U tu kategoriju djelomično pripada i refleksivni sugestivni Bla Martine Meštrović, figurativnijeg izričaja no još uvijek dovoljno neuhvatljive prezentnosti značenjskog o mehanizmima struktura i probitku individue do istinskoga smisla te neobični Najmanji Tomislava Šobana, prezentiran glasom u offu, mješavina harmsovske apsurdnosti i noirovske neizvjesnosti, s diptihnom radnjom. Klasičnijom animacijom i pričama o životinjama upućenima djeci zato su se predstavili animatorska zvijezda Ivana Guljašević sa svojim novim uratkom uvijek prepoznatljiva rukopisa Drveni neboder i Miran Miošić sa Skrivenim talentom u ilustrativnom stilu Tracey Moroney.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 19. travnja 2013.

Piše:


kritike i eseji