
Odnedavna se počelo govoriti o tzv. novom srpskom filmu. Neki su tu pojavu okarakterizirali i kao novi crni talas u srpskome filmu. Mladen Đorđević, Stevan Filipović, Srđan Spasojević, pa i Srđan Golubović, sve se česće vežu uz te nazive. U skupinu autora/ica koje bismo mogli svrstati pod te odrednice svakako pripada i Maja Miloš. Zapravo, njezin je cjelovečernji igrani prvijenac Klip (2012) možda i najspecifičniji izdanak jedne osebujne poetike. Film je izazvao mnoge polemike – kako aklamacije tako i protivljenja – čak i zabrane (?) pa je već ta činjenica sama dovoljan razlog da tom ostvarenju posvetimo dostojnu pozornost.
O čemu govori Klip? Ponajprije, radi se o vrlo uspjelom prikazu beogradske tinejdžerske populacije. Kada rabimo pridjev uspjelom uz njegova autorska i narativna svojstva, onda nam je na umu prije svega uvjerljivost i životnost likova i njihovih situacija. Klip govori o naraštaju srednjoškolskih adolescenata iz pedijatrijsko-odgajateljske škole koji pokušavaju pronaći svoje mjesto pod suncem u sivoj i besperspektivnoj srpskoj sredini. Oni pokušavaju iznaći svoj identitet. Što u tom smislu čine? I... uspijevaju li doći do tog identiteta? Autorski pristup Maje Miloš u popriličnoj je mjeri određen bliskošću s naraštajem koji prikazuje. No, istodobno je i odmaknut. Najbolja je, međutim, osobina njezina pristupa u tome što ne docira, odnosno ne moralizira nad njime.

Jasna (Isidora Simijonović) je sweet little sixteen. No njezin način života sve je prije negoli sladak. Barem ne ako bismo istomu željeli umilno tepati. Jasna je aktivno uključena u sve aktivnosti skupine kojoj pripada. S ostalim djevojkama najprije se pomno sprema na izlazak, navlačeći i skidajući krpice u kojima će ostaviti najdojmljiviji utisak na dečke s kojima se susreće. Uz alkohol, seks će biti jedan od presudnih motiva tih djevojačkih izleta. Navlastito i odjelito... Zapravo, seks će se pokazati najvažnijim agensom cjelokupnog Jasnina bivanja tijekom filma. Putokazom k identitetu? Seks će biti i svojevrsnim izlazom iz mračne i depresivne stvarnosti koja je okružuje. Ta je stvarnost, ponajprije, određena obiteljskim okruženjem u kojemu se zaposlena majka brine o teško bolesnom ocu, a Jasna će, uz mlađu sestru, tu jedva biti od ikakve pomoći.
Pod izlikom da uči, ona će izbjegavati sve obveze, a vrijeme će provoditi valjajući se u krevetu, slušajući (turbo)folk muziku, a ponajviše snimajući se kamerom svog mobitela, koji će joj biti i ultimativnim sredstvom smislenosti... I ne samo njoj već i svim curama (dečkima) iz njene okoline. Sve, baš sve, mora biti (s)nimljeno... od najnovije odjeće i šminke pa do samrtnog hropca oca koji se guši i ne može do daha! Zapravo, Jasna i njezino društvo tek su ekstenzija digitalne slike, klip koji se neprestano pali i gasi. Ti su tinejdžeri doslovno oličenje civilizacije (digitalne) slike. Egzistencija koja predodređuje prikazane beogradske srednjoškolce filmski je vizualna reprezentacija njihova samoproizvedenog imagea. Zar samo? Jasni se sviđa Đole (Vukašin Jasnić). No, isti se Đorđe ne sviđa samo njoj nego i jednoj od njezinih prijateljica. Stoga se Jasna mora potruditi (poniziti?) da ga osvoji. Nakon niza pokušaja – uglavnom su oni vezani uz njezinu inicijaciju felatiom! – protagonistica filma osvaja protagonista i oni se prepuštaju seksualnim igricama. No, kakve su doista te seksualne igrice?

Na pamet mi odmah padaju naslovi nekih turbo-folk hitova. Dakle, Kazni me kao ženu, Niko kao ti, Grešnica... Jer, seksualni odnos između Đoleta i Jasne ogoljen je do svoje srži. Radi se o koitusu koji je oblik (dobrovoljnog!) podvrgavanja, ponižavanja i fizičke boli. Možda je najbolje okarakterizirati ga svojevrsnim lacanovskim jouissanceom. Naime, eros je ovdje doista povezan s thanatosom. Kako bi na tom tragu rezonirao i Žižek: „Nema seksualnog odnosa bez neke reprezentacije moći. Uvijek mora postojati neki fantazmatski veo koji nas uvlači u odnos dominacije/potčinjavanja“. Doista, tinejdžerska ljubav ovdje jest sve prije negoli romantična zaljubljenost... Radi se tu o „podsvjesno realiziranoj ideološkoj paradigmi latentnog patrijarhata“! Naravno, pokušat ću obrazložiti tako (ne)spretno sročen stav. Iako se u eksplicitnoj fakturi Klipa ponajprije zapaža nesputani seks, on je ovdje u funkciji metafore sveukupnih odnosa jednog društva obilježenog nasiljem. To je nasilje u tom društvu najvidljivije baš u nasilju muškarca nad ženom...
I to kako, otvoreno, u ratu, tako i, tek nešto prikrivenije, u miru (i građanskom braku). (Ne treba ovdje zastupati neku feminističku tezu da bi se prispjelo do ovoga objašnjenja!) Dakle, muškarac voli ženu – barem je tako vidljivo iz teksture Klipa – tako što se nad njome iživljava. Žena pak voli muškarca tako što se – iz „istinske mladenačke ljubavi!“ – prepušta na milost i nemilost njegovim hirovima i udarcima! Iako se govorilo o nekoj bliskosti prvijenca Maje Miloš s već kultnim ostvarenjem Larryja Clarkea i Harmonyja Korinea Kids (1995), Klip nam donosi jednu drukčiju dimenziju. Tinejdžerski seks nije skandalozan time što latentno postoji, dakle po sebi. Kod Maje Miloš skandalozan je svojom submisivnošću. Posebno je to naglašeno u posljednjem kadru-sekvenci filma. Nakon što je žestoko premlati jer se drznula ljubiti s drugim mladićem, Jasna se vraća Đoletu u strastvenom poljupcu, u kojem joj on halapljivo liže i rane koje joj je sam nanio.

Sve prijašnje epizode pušenja, drogiranja te njima prouzročene mučnine, ovdje se – sublimiraju. Protagonistica filma, naime, sazrela je kao objekt upravo tog i takovog patrijarhalnog društva. Ako se za analogni naraštaj kraja šezdesetih moglo govoriti o generaciji koja upražnjava sex & drugs & rock'n'roll, onda se u ovome prikazu srpskih tinejdžera radi o paradigmi „seks i nasilje i pušenje (pa i droge!)... i turbo-folk“. (Nemuštost cijele generacije najbolje se očituje u sekvenci Đoletova upoznavanja s Jasninom majkom, gdje on gotovo ništa ne govori osim mumljanja!)
Film završava već opisanom scenom. Ide hit Niko kao Ti. Nježno i patetično. Neka mi oproste čitatelji i sama autorica, no meni na pamet padaju drugi stihovi: „Prebi me prebi... pa me onda j...“ Vulgarno od mene? Ma naravno! Kod Klipa se radi o jednom od najprovokativnijih i kritički najnabrijanijih filmova u okvirima i inače provokativnog i kritičkog, (naj)novijeg srpskog kina. Rekoh već, Maja Miloš ne docira niti moralizira. Ona jednostavno pred nas stavlja zastrašujuću sliku jednog tranzicijskog društva, čudovišnog amalgama patrijarhata, nasilja i turbo-folka. Postoji li u ovome filmu – ipak – i neko naravoučenije? Ako slika govori kao tisuću riječi, nakon izlaska iz kina ne bi s time trebalo biti problema. Klip nas doista potiče na promišljanje onog što smo vidjeli. A u to nas uvijek iznova uvjerava i natpis iznad kina Europa: „Misli što gledaš!“
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 18. travnja 2013.