Šezdesetih godina prošloga stoljeća, neki talijanski filmaši prizivali su kinesku Kulturnu revoluciju Ponajprije, naravno, oni s ljevice. Ideal čistoće kineskog komunizma bio je temom talijanskog političkog filma. Tako naslov jednog od ranih djela Marca Bellocchia glasi La Cina è vicina (1967). Danas, gotovo pola stoljeća kasnije, postavlja se pitanje, je li (nam), doista, Kina blizu? Globalizirani svijet današnjice umnogome je obilježen kineskom dominacijom. Prije svega, radi se o gospodarskoj i trgovinskoj ekspanziji ove velike zemlje. Da, Kina nam je blizu, bliže negoli ikada prije. U posvemašnjom trijumfu globalnog kapitalizma i nesmiljenosti borbe za posao, Kinezi su krenuli diljem svijeta u potrazi za radnim mjestima i boljim životom. U svim gradovima zapadnog svijeta pronalazimo kolonije imigranata s dalekog istoka. Kulturna revolucija pretvorila se u kapitalističku de-evoluciju!
Prvi igrani film talijanskog dokumentarista Andree Segrea, Shun Li i pjesnik (Io sono Li, 2011) bilježi sve te motive u novonastaloj talijanskoj stvarnosti. Naslovni junaci Segreova filma isprepliću svoje sudbine kao dvoje stranaca u venecijanskoj laguni grada Chioggie. Shun Li (Tao Zhao) mlada je žena koja stiže u ovo ribarsko mjesto iz talijanske prijestolnice gdje je radila u kineskoj tvornici tekstila. Svome poslovođi dužna je isplatiti dug za troškove putovanja iz Kine, gdje je ostavila oca i osmogodišnjeg sinčića, koji joj se treba pridružiti. Njezin je šef beskrupulozni poslodavac koji maksimalno iscrpljuje svoje radnice. Ipak, u Chioggi, Shun Li će raditi kao konobarica u jednoj tipičnoj primorskoj oštariji.
Među tipičnim mušterijama malene lokalne ribarske zajednice naći će se i jugoslavenski imigrant iz Pule, Bepi (Rade Šerbedžija). Potonji je već više od tri desetljeća stanovnikom tog talijanskog gradića. U krugu lokalnih redikula, Bepija nazivaju pjesnikom, jer duhovito slaže rime o svemu što se dnevno događa u bliskome mu okružju. Dvoje se stranaca zbližava. Iako dijelom ribarske zajednice već dugi niz godina, pokazuje se da i Bepi ima problema s predrasudama i netrpeljivošću pojedinaca domicilnog stanovništva. „Pjesnici su čuđenje u svijetu.“, a Bepi je u svojoj egzistenciji prepušten tek moru, nebu... i svojim stihotvorinama. Dolaskom mlade Kineskinje, u njemu se budi poetsko nadahnuće, a čini se, iz naklonosti prema Shun Li, budi se i ljubav.
Kao autor filma, Segre u svojoj priči iznalazi sasvim osebujnu poetiku. Ne možemo reći da se kroz narativnu liniju djela događa mnogo toga. Dvoje se ljudi sreće, upoznaje, na kraju i rastaje, a dramska je tenzija polagana ili je uopće nema. No, umjesto dramske tenzije, sveprisutna je ona ozračja tuge i sjete. Na samome početku filma vidimo kako Shun Li obilježava tzv. Festival Pjesnika. Kao uspomenu na velikog poetu Qui Yuana, kineski narod pušta niz rijeku lampione sa svjećicama kako bi na taj nači njegovu dušu usmjerili vječnosti. U slučaju Shun Li, sve se zbiva – u kadi! Daleko od domovine, pijetet prema umrlom pjesniku može biti tek dijelom njezina rituala izmještene osobe.
Segreova filmska pripovijest u mnogim je detaljima obilježena tim motivom. Naime, u svijetu u kojem je bitka za opstanak predodređena tegobnim radom i interesom kapitala, pjesnici su stranci. Bepi će sa Shun Li podijeliti taj usud stranca i pjesnika. Kako rekoh, nadahnut njezinom sjetom i čežnjom za svojom obitelji u dalekoj domovini, imigrant s mnogo bliže, druge strane jadranske obale – postat će zbiljskim poetom. Na neki način, Šerbedžija će u ovome filmu inkarnirati usud jednog velikog dubrovačkog emigranta u Mletke, Marina Držića Vidre! (Naravno, usporedba je sasvim subjektivno navlastita i nesumnjivo preuzetna.)
Dramaturški, doista, Shun Li i pjesnik nisu uobičajeni kino-film za baš svakoga. Ipak, namjerom svojega autora, to se djelce uzdiže do osebujne etide o strancima u nesklonom im svijetu. Kako to Segre postiže? Prije svega, duge panoramske vožnje po laguni Veneta podsjećaju na slikarske tabloe. Na tim filmskim štafelajima iscrtavaju se bijeli vrhovi talijanskih Alpi. Šutljiva Liina prijateljica Lian, pak, na plažama Chioggie izvodi svoje gimnastičke rituale koji – iako u dramskome smislu ne pridonose naraciji – pojačavaju poetsku vizualnost filma. Također, sve do pojave jedinog pravog negativca filma, nasilnika Devisa (tumači ga prevareni suprug iz Soldinijeva filma Želim nešto više, Giuseppe Battiston), i ozračje primorske osterie mjestom je poetskog mira i ozračja.
No, idila malene ribarske zajednice narušava se većim zbližavanjem Bepija i Li. Spomenuti Devis širi glasine o erotskoj avanturi dvoje protagonista, iako je ta veza odista bila tek platonska. Nakraju, cijela će osteria – znakovita imena Paradiso – brujati o zavjeri „kineske mafije“ koja se usmjerila na talijansku imovinu. A tko bi, doista, mogao s više poznavanja govoriti o Mafiji od Talijana!!? U negativnom klimaksu cijele pripovijesti, Devis će i fizički obračunati sa starcem emigrantom s druge strane Jadrana.
Ipak, drugo lice talijanskog odnosa sa strancima utjelovit će umirovljeni ribar Coppe (Marco Paolini). Čini se, ovaj lik ponajbolje iskazuje autorski stav filma. Na samome kraju, Shun Li i Coppe iskazuju zadnju počast preminulom pjesniku Bepiju. Njegova ribarska kućica na moru pretvara se u buktinju... Smrt siromašna poete i imigranta prispodobljena je s velikim Qui Yunom. Rade Šerbedžija, u rijetkom izletu iz holivudske produkcije, ostvario je jednu od svojih najdojmljivijih rola. Tao Zhao, također, briljira u ulozi majke odvojene od djeteta. Tek mjestimice patetičan, igrani je prvijenac Andree Segrea uspjelo djelo. Shun Li i pjesnik filmskim su znakom poetskog pristupa sasvim nepoetskom svijetu oko nas.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 19. veljače 2013.
