
U središtu priče Nemogućega arhetipska je situacija – potraga. Tijekom prirodne katastrofe obitelj je razdvojena, čime je cjelina razbijena. Navedeno se dodatno naglašava u uvodnom segmentu filma, onome koji prethodi nepogodi. Redatelj Juan Antonio Bayona posebnu pažnju posvećuje oslikavanju naravi obiteljskih odnosa te pokušava naglasiti stupanj ljubavi i razumijevanja kako među supružnicima tako i roditeljima te djecom. Čak i uplitaji stvarnosti u idiličnom tajlandskom odmaralištu, poput bojazni oko poslovne budućnosti supruga i oca, ne uspijevaju razbiti ljepotu zajedničkoga boravka i druženja. Film, kolikogod nastojao iznijeti zapravo prilično zastrašujuću priču, počiva na poprilično jednostavnoj premisi.
Razbijena cjelina mora se nakon svih mogućih užasa, putem procesa potrage, sastaviti u cjelinu, čime bi se trebao postići gotovo katarzičan učinak na gledatelje te donekle neutralizirati patnje i traume kojima su protagonisti bili izloženi. Stoga redatelj i odlučuje naraciju nakon uvoda raščlaniti na dva kolosijeka – prvi je vezan uz majku i najstarijeg sina, koje je odnijela vodena bujica, a drugi uz oca i ostala dva sina, koji su se donekle uspjeli zaštiti u razorenom ljetovalištu. Time se strepnje i užasi jedne i druge narativne niti neprestano nadopunjuju tijekom djela, dodatno pojačane gotovo naturalističkim insceniranjem pustoši koju je vodeni val ostavio za sobom kao i prikazivanjem izranjavanih te posvuda porazbacanim tijela.

O humanim namjerama autora nije potrebno pretjerano razglabati, one su očite kroz nastojanje da se iznese priča o hrabrosti i preživljavanju, ali samoj egzekuciji materijala moglo bi se štošta prigovoriti. Snimanje filmovima prema istinitim događajima i stvarnim sudbinama vrlo je nezahvalan posao, koji je često zadavao probleme i najiskusnijim redateljima, u kojem pomno treba voditi pažnju o nizu čimbenika. Prizori prije tsunamija režirani su suptilnošću horora. Idilična obiteljska situacija često je kontrapunktirana vodnim i podvodnim kadrovima s izrazito naglašenim korištenjem prirodnih zvukova i šumova, kojima redatelj pokušava očito naglasiti nadolazak skorašnje katastrofe. Navedeni su kadrovi poprilično sugestivni jer dodatno u gledatelju potiču anksioznost i neugodu. Međutim, autor se ponaša kao da gledatelji nisu svjesni što će se dogoditi. Problem je u tome što znamo da očekujemo tsunami, a redatelj se ponaša kao da snima remake Ralja i Pirane.
S druge strane, film je izrazito usmjeren na proživljavanja peteročlane obitelji te nastoji tragediju prikazati iz njihova rakursa, često ostavljajući cijelu pozadinu priče neopravdano postrani. Taj intimni segment u raskoraku je s redateljevim grandioznim inscenacijama uništenoga otoka. Totali kojima se Bayona koristi nemaju samo funkciju usporedbe idiličnoga pejzaža prije tsunamija i postapokaliptičnog okoliša nakon što je vodena stihija prošla, a kako bi se naglasili razmjeri katastrofe, silna moć prirode te pokazalo njezin ravnodušan odnos prema živim bićima. Navedeno se posebice uočava u završnom prizoru kada avion uzleti te gledatelj iz gornjega rakursa u totalu uspijeva vidjeti koliki su razmjeri razaranja na kopnu, što u autorovoj postapokaliptičnoj viziji također evocira i svojevrsni pakao koji protagonisti ostavljaju za sobom. Međutim, totali mnogo više pokušavaju naglasiti epičnost priče u kojoj hrabrost i izdržljivost igraju veliku ulogu, samo što je takva epičnost u nesrazmjeru s osobnim proživljavanjima protagonista. Dodatno, takva inscenacija opasno podiže melodramatske tonove, koje redatelj koristi na sve moguće načine.

Primjerice, manipuliranje osjećajima gledatelja nije nešto što bi jednom filmašu trebalo ići na ruku, ali Bayona si ne može pomoći. Spomenuto ponajbolje ilustrira prizor koji prethodi konačnom sjedinjenju obitelji. Svi se odjednom nađu na istome mjestu – u bolnici i njezinom neposrednom okruženju, pa redatelj paralelnom montažom prati kretanja oca, najstarijeg brata te dvojice preostale braće koji se neprestano mimoilaze u gomili unesrećenih ljudi. Posrijedi je očit pokušaj umjetnoga podizanja napetosti i emocionalnih tenzija kojih se ne bi postidio ni najnemaštovitiji redatelj. Kada filmaši ne znaju kako bi dodatno iskamčili suzu iz svojih gledatelja posežu za istim postupkom kojim se služe političari kada se svojem biračkom tijelu žele pokazati kao simpatični, obični, suosjećajni i svakodnevni ljudi – naslikavaju se s djecom, napose unesrećenom djecom.
Realističnost pojedinih prizora, koji su poprilično izravni u svojoj brutalnosti, nespojiva je s melodramatičnim rješenjima koje autor koristi. Ona su pak dodatno pojačana pompoznom glazbenom partiturom koja sasvim nepotrebno podiže patos jer kao da slike ne govore dovoljno o užasu koji su ljudi proživjeli. Doduše, prizori kaosa i meteža poprilično su uvjerljivo dočarani, a osobito je dobro uspio prizor nadiranja vode, koji nas očito nenamjerno dovodi u okrilje filmova katastrofe. Unatoč činjenici kako su Ewan McGregor, Naomi Watts i Tom Holland vrlo dobro odradili glumački dio posla, Nemoguće nažalost ostavlja dojam manipulativna tearjarkera, kojem je ipak prikladniji televizijski medij.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 8. siječnja 2013.