
Kako i valja, Žućko – priča o Radivoju Koraću (85 min., Srbija, 2011.), biografski osvrt na lik i djelo legendarnog srpskog velikana jugoslavenske i europske košarke Radivoja Koraća, rođenog 1938. u Somboru, a preminulog 1969. nedaleko Sarajeva, zadovoljavajuće nas, ovisno o gledateljevu predznanju, podsjeća ili upoznaje sa svojim protagonistom, što čini entuzijastički poletnim kolažiranjem dokumentarnih materijala s igranim ilustracijama. Dokumentarni se dio, kako to obično biva kod djela ove vrste, sastoji od svježih, za tu prigodu ostvarenih razgovora s Koraćevim kolegama, prijateljima, rođacima i znancima, među kojima su majka Zagorka, brat Đorđe, košarkaši Slobodan Gordić, Giuseppe Gjergja, Ivo Daneu, Ranko Žeravica, Clifford Luyk i Francesco Varotto te od arhivske filmske i fotografske građe. Ove prve, a koja bi prikazivala samoga Koraća nije, čini se, ostalo puno u arhivu (ako je ikada i postojala), a ova druga ugodno je dinamično obrađena posljednjih godina modernim 2D-3D efektom u kojem se stvara iluzija pomicanja ploha na fotografiji i stvaranja prostorne dubine između njih.

Igrani umeci, učestalo izvedeni u razigrano stiliziranom ključu, ostvareni su na nezanemarivo višoj razini od one uobičajene u dokumentarno-igranim mišunzima u kojima mahom – čak i u, recimo, općecijenjenim BBC-jevim produkcijama – ostavljaju dojam površno nemarnog oponašanja igranoga. Iako interpretacijski dometi glumaca koje predvode Vladimir Aleksić, Katarina Radivojević i Voja Brajović u Žućku nisu osobiti, likovnost očitovana u pomnoj brizi za scenografiju, kostimografiju, ugođaj i kompozicijsko-koloristički sklad uvelike pomaže mjestimičnom dosizanju utiska pravoga filma, a ne tek njegova prigodnog repliciranja. U jednom odsječku zanimljivo je ostvarena naročito uvjerljiva imitacija amaterskog, kućnog šesnaestmilimetarskog filma Koraća u prijateljskom društvu na ulicama Beograda. Ukratko, Žućko – priča o Radivoju Koraću u igranim segmentima velikim dijelom osvaja, jednostavno rečeno, klasično privlačnom ljepotom i toplinom filmske slike – kojom je ravnao Dušan Jovanović - a kakva, bilo zbog sile proračunskih (ne)prilika, bilo zbog prevelikog povjerenja u digitalnu tehnologiju, u posljednje vrijeme prečesto nedostaje i ambicioznijim ostvarenjima ne samo iz regije.

Jedna od Žućkovih slabosti je da je na samom njegovu početku ponuđena najrazrađenija, nadramatičnija i najrazigranija sekvenca, ona što, bez izravnog pokazivanja samog udesa, prikazuje okolnosti Koraćeve pogibije u automobilskoj nesreći. Iako je nedvojbeno riječ o intrigantnom uvodu, ljestvica očekivanja njime je postavljena poprilično visoko. Kako u ostatku filma nema nijedne druge sekvence koja bi joj parirala po upečatljivosti, a princip izmjene izjava Koraćevih suvremenika s igranim i arhivskim odsječcima prema kraju počinje djelovati zamorno monotono, cjelina umjesto generalnog dojma rasta tenzije, ostavlja onaj polaganog ispuhavanja.

Uz to, koliko god bio lakogledljiv, čak i onima koji za košarku i sport odveć ne mare, Žućko ne uspijeva prerasti u nešto više od populistički informativnog osvrta na jednog osobitog sportaša o kojem, kao o košarkašu i čovjeku, svi koji su ga poznavali govore s iskrenim udivljenjem. Možda više od toga nije potrebno, no priče o karizmatičnim pojedincima iz zbilje svoj puni potencijal, koji je zapravo sadržan u biografiji svakog takvog čovjeka, ostvaruju onda kada ozbiljnije prouče njegov lik, kao i područje i vrijeme u kojem je djelovao te na kraju postanu, da tako kažemo, životno poučne i(li) nadahnjujuće na širem fonu. Unatoč nemalom vizualnom nastojanju evociranja šezdesetih godina u nas, određenim zapažanjima o razvoju košarke i njene popularnosti u SFRJ u tom razdoblju te naglašavanju Koraćeva popkulturnog entuzijazma – iz inozemstva je, primjerice, uvozio odjevne trendove kao i najnovije gramofonske ploče pop-rock glazbe koje je zatim puštao na valovima Radio Beograda – Žućko u konačnici ne ostvaruje pamtljiviju generalnu sliku.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 2. siječnja 2013.