Film kao struja svijesti

Ciklus filmova Alaina Resnaisa, Kino Tuškanac, Zagreb, 4. – 21. prosinca 2012.: Prošle godine u Marienbadu (L'Année dernière à Marienbad)

• 
  
  Kolijevka se ljulja nad ponorom i zdrav nam razum govori kako je naše postojanje tek kratka pukotina, bljesak svjetla između dvije vječnosti tame. Putovao sam mislima unatrag do udaljenih područja gdje sam tragao za tajnim izlazom tek da bih otkrio kako je zatvor vremena sferičan i kako izlaza nema. Početak refleksivne svijesti u mozgu našeg najdaljeg pretka zacijelo je koincidirao s rađanjem osjećaja za vrijeme. Kako je malen kozmos, kako tričav i slabašan u usporedbi sa čovjekovom sviješću, s jednom jedinom pojedinačnom uspomenom izraženom riječima ili filmom. Takve misli rađaju se nakon gledanja remek-djela svjetske kinematografije, klasika filmskog modernizma, filma Prošle godine u Marienbadu. Važnost tog ostvarenja za povijest svjetske kinematografije ne može se podcijeniti. Prošle godine u Marienbadu redatelja Alaina Resnaisa pripada među onih nekoliko filmova koji predstavljaju seminalna djela u povijesti i evoluciji filmske umjetnosti. Snimljen 1961 godine, u vrijeme kada u francuskoj kinematografiji započinje novi val, to umjetničko djelo predstavlja pokušaj da se kroz filmski medij konstruira psihološki doživljaj prostora i vremena, mjesto gdje se miješaju snovi i sjećanja, djelo koje u potpunosti negira klasičnu (holivudsku) dramaturšku tradiciju. Resnaisov film predstavlja radikalan otklon od narativnih i vizualnih konvencija ustaljenih u filmskom mediju.
  
  Resnaisova glavna preokupacija su vrijeme, sjećanje i elegantna istovremenost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koje se bešavno miješaju i stvaraju kaleidoskopsku sliku trenutka koji traje u našoj svijesti. Prošle godine u Marienbadu film je enigmatične narativne strukture i snolike kvalitete koji izrazito podsjeća na literarna djela kao što su Proustova Potraga za izgubljenim vremenom ili Joyceov Uliks. Asocijacija na literaturu koju budi ovaj film nije slučajna. Scenarij je napisao poznati francuski književnik i kasnije filmaš Alain Robbe-Grillet, pripadnik francuskog literarnog pokreta zvanog Novi roman, čiji su romani stilistički i strukturalno metodični, geometrijski precizni i u kojima često repetativni opisi objekata i stvari služe (i često razotkrivaju) psihološki aspekt i unutarnji život likova. U njegovim djelima čitatelj mora polako u glavi konstruirati priču i emocionalno iskustvo likova kroz ponavljanje opisa, pridavanje pažnje detaljima i prekid repeticija-metoda koja podsjeća na psihoanalizu, kroz koju autor otkriva duboka podsvjesna značenja sadržana u tijeku i prekidu slobodnih asocijacija. Fabula i zaplet često su razlomljeni i otvoreno nude gledatelju na uvid višeznačnost samog djela.
  
  Sve ove karakteristike očite su u filmu Prošle godine u Marienbadu, filmu čija priča i atmosfera snažno podjeća na logiku sna, filmu u kojem gledatelj teško razlikuje stvarnost od sna ili imaginacije likova i u kojem su prostorni i posebno vremenski odnosi spram događaja i likova stalno bez odgovora. Likovi nemaju imena (u scenariju su glavni likovi, dva muškarca i žena, jednostavno imenovani slovima X (Giorgio Albertazzi), A (Delphine Seyrig) i M (Sacha Pitoëff)), a narator u offu ne nudi odgovore na pitanja koja muče gledatelja. Cijeli film, prožet sjećanjem i snovima te izgubljen u vremenu čini se kao produkt struje svijesti ili točnije, film je pokušaj da se reproducira struja svijesti, da se u kinematografiji iskuša metoda koja je stvorila Proustova i Joyceova remek-djela . Robbe-Grillet napisao je vrlo precizan scenarij, opisujući ne samo dekor i ponašanje likova, nego i pokrete kamere i snažne montažne upute. Nakon što je film snimljen objavio je scenarij zajedno sa kadrovima iz filma i nazvao ga kino-romanom.
  
  Film je sjajno snimio Resnaisov snimatelj Sacha Vierny s kojim je redatelj prethodno surađivao u dokumentarcu Noć i magla (Nuit et brouillard, 1955), ostavivši nam u naslijeđe neke od najpoznatijih kadrova u filmskoj povijesti kao što je kadar dvorišta velike kuće u kojoj se film odigrava, kadar u kojem ljudske figure ostavljaju sjene dok pomno oblikovano drveće, čudesno, ostaje bez sjena. Ovaj i mnogi drugi kadrovi snagu vuku iz fantastičnog kontrasta koji proizlazi iz odluke da se film snimi u crno-bijeloj tehnici i majstorstva Sache Viernya. Film je također posveta eri nijemog filma što se odražava u izgledu filma, mizansceni, likovima koji se ne ponašaju prirodno nego zauzimaju neprirodne poze kao da poziraju nekom slikaru. (Prošle godine u Marienbadu duboko je utjecao na redatelja Petera Greenewaya koji je kasnije i surađivao sa Viernyem.) No film ove vrste doživljava vrhunac u montaži gdje Resnais majstorski kontrapunktira glas naratora i vizualne sekvence na način koji u gledatelju stvara ambigvitet u prostornim i vremenskim aspektima onog što prikazuje, te poništava uzročno-posljedični slijed stvarnog svijeta.
  
  Prošle godine u Marienbadu je više no išta drugo film koji traži od gledatelja da ga dovrši, da donese svoje zaključke, da u sebi tijekom projekcije stvara film uz pomoć nejasnih uputa koje mu je film dao. Na taj način film se spaja sa strujom svijesti samog gledatelja i uvlači ga u svoj svijet, transponirajući ga mimo stvarnosne logike i svakodnevnog iskustva. Sve misli, osjećaji i interpretacije su dobrodošle. A to je ono što Robbe-Grillet i Resnais žele-da svaki gledatelj na svoj jedinstven način interpretira film. Prošle godine u Marienbadu naišao je i na negativne kritike, nerazumijevanje i odbojnost dijela publike i kritičara, no pedeset godina kasnije to je još uvijek revolucionarno i iznenađujuće svježe ostvarenje koje s vremenom, vjerujem, samo dobija na važnosti.
  
  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 28. prosinca 2012.

Piše:

Nikola
Strašek