Hrvatski mentalni krajobraz

Pismo ćaći, red. Damir Čučić

• 
  
  „U ime Oca i Sina...“ (Izostavimo na početku zapisa onaj sakralni i spiritistički element „... i Duha Svetoga“.) Jer, „u ime Oca i Sina“ pokreće se ovaj svijet na jedinoj i vazda našoj zemlji. Još od trenutka otkada je čovjek morao napustiti rajski vrt nakon što je jeo zabranjeno voće s drveta Spoznaje. Jednako tako, moglo bi se reći da Stari Zavjet nosi i priču Oca i Zakona, a Novi Zavjet onu Sina i Ljubavi. Dakle, „U ime Oca i Sina...“ zbiva se kako biblijska pripovijest tako i naša „ljudska, isuviše ljudska“ sudbina. Nisam, naravno, siguran no nekako naslućujem da su od ovih rijeći kršćanskog sebeidentificiranja krenuli u razmišljanje i autori filma, ovogodišnjeg neupitna pulskog pobjednika. Pismo ćaći prvi je cjelovečernji igrani film Damira Čučića, iznimno produktivna autora dosad tvorca mnogobrojnih dokumentarnih, no i eksperimentalnih ostvarenja. Čučić je reputaciju i ugled stekao svojim sveprisustvom u svim formama filmskog izričaja.Tako primjerice ne podcjenjuje ni svoje sudjelovanje na revijama hrvatskog jednominutnog filma, a svoje stručno znanje nesebično dijeli na mnogobrojnim radionicama, prezentacijama i filmsko-medijskim školama. Piscu ovih redaka, ponajviše je u sjećanju ostao njegov eksperimentalni (i doku) opus. Onkraj (2002), La strada (2004), City Killer / Grad na nišanu (2007) neka su od meni najvažnijih ostvarenja sveukupne hrvatske filmske produkcije prošlog desetljeća.
  
  Nije, na kraju, jedinstven slučaj da se vrhunski eksperimentator i dokumentarist želi nakon svega okušati i u (možda) najzahtjevnijoj formi – dugometražnom igranom filmu. Svjedočimo tako svojedobnim igrano-filmskim inicijacijama Dana Okija i Zdravka Mustaća. Ipak, čini se da je Damir Čučić, za razliku od spomenutih, pronašao formulu da svoj eksperimentalni nerv primijeni na pravi način u okviru ponešto drukčijeg filmskog roda. (Iako je priča o filmskim rodovima puno složenija, dostatno je ovdje reći da je bazična podjela, od Peterlića i njegovih Osnova teorije filma: na igrani, dokumentarni, eksperimentalni.) Pismo ćaći, iako dugometražni uradak, nije iznevjerilo niti mnogobrojne štovatelje Čučićeva kratkometražnog opusa. Ponajprije stoga što autor ni u njemu nije odstupio od osebujna eksperimentiranja. Film govori o svim životnim aspektima odnosa sedamdesetogodišnjeg Oca (Mate Gulin) i 44-ogodišnjeg Sina (Milivoj Beader). No, kako? Već od prvih kadrova i sekvenci Pisma ćaći svjesni smo da ne svjedočimo običnom filmu. Trešnja kamere, izokretanje vizure, švenkovi... namah u otvaranju prisustvujemo namještanju osebujne autorske perspektive. Sin konačno smješta svoju ćelavu glavu pred kameru kako bi svom ocu, koji živi negdje kod Drniša, odaslao video-pismo. Većim dijelom filma Sina gledamo u skučenom interijeru njegova prebivališta, dok Oca slijedimo i u eksterijerima tijekom njegovih svakodnevnih i uobičajenih dnevnih aktivnosti.
  
  Vizura fotografije Čučićeva stalnog profesionalnog i, umnogome, estetskog kao i svjetonazorskog sudruga, Borisa Poljaka, naglašeno je digitalne teksture. Znam, znam... sve je danas digitalizirano i tehnologija je odmijenila analognu tehniku. Ipak, ovdje je ta digitaliziranost toliko začudno oblikovala sliku filma da tek u rijetkim trenucima svjedočimo simulaciji klasične filmske fotografije. Transparentnost i kristalno čista jasnost vizure očituju estetiku koja se doista – opet umnogome! – razlikuje od one prisutne u klasičnim kino-filmovima. No, mnogi sada rade upravo na ovaj način, te također nije i presudna differentia specifica Čučićeva filma. Ipak, Pismo Ćaći izuzetan je film. Po čemu? Kako rekoh, nastalo prema razmišljanjima (Beadera, Gulina, Čučića, Poljaka i Maria Habera), ovo ostvarenje nadilazi formalne i izvedbeno-tehnološke okvire, te propituje neka temeljna pitanja. Otac i sin, naime, utjelovljuju paradigmatski odnos koji čini život sám. Dobrim dijelom utemeljeno na monolozima protagonista, Pismo ćaći preuzima socio-psihološku fakturu koja zadire duboko, u samu utrobu jednog osobitog ljudskog međuodnosa, onoga oca i sina. Otac nikako nije zadovoljan sinom... i ovaj je toga svjestan... no očev se život bliži kraju i krajnje je vrijeme za pomirenje. Ono što je, pak, posebice dojmljivim u Čučićevu filmu njegove su i (s)krajnje emocije. Nimalo uljepašne i bez dlake na jeziku – nepodnošljivost, bijes, mržnja – vladaju osebujnim roditeljsko-sinovskim odnosom. U još jednoj inačici umjetničke transpozicije edipovskog kompleksa, Beader – koji u filmu na neki način evocira i silnice nekih navlastitih i sasvim osobnih preokupacija – inicira se konkurentski odnos. No, zaključak filma nudi nam obrat. Kao da ispod netrpeljivosti naslućujemo brižnu ljubav.
  
  „Ko je bolji čovik, ćaća?“, „Ko je veći Jebač?“
  „Ko je više postiga u životu, ćaća?“
  
  Zar nisu sve to ona ključna pitanja što ih iznova postavljaju novi i novi naraštaji? Otac i sin daleko su od ideal-tipske karakterizacije. Njihov rivalitet, posebice u sinovljevu krajnjem ogoljavanju i verbalizaciji nekih momenata iz prošlosti, postaje osebujnom patologijom „rase, trenutka i običaja“. Pritom, okružje mora, loze, kamena i drače igra vrlo važnu ulogu. Ambijent dinarsko-primorskog krajolika, nadalje, važan je i za hrvatski mentalni krajobraz. Posebice onaj koji patrijarhalnost ima za svoj preduvjet. Jer, Pismo ćaći izrazito je muški film. Žene u njem΄ imaju tek ulogu scenerije i okvira theatrum mundi u kojem vitalni potencijal nose mužjaci. (One, ili su umrle, ili su bolesne, ili su tek djeca.)
  
  Donekle partikuliziran takvom odabirom, film Pismo ćaći upravo dobiva na svojoj singularnoj uvjerljivosti. Sluti se latentna privlačnost između dvojice muškaraca! Iako skrivena pod dubokim naslagama iskaza verbalne mržnje i netrpeljivosti, pred sam očev fizički nestanak, ona će se očitovati na umjetnički sugestivno uobličen način. Posljednji dio filma, dakle, suočava oca sa sinom u interijeru obiteljske kuće. Oni sjedaju za zajednički stol u dramaturški najnapetijim sekvencama filma. Ispred kuće piju rakiju, smiju se i pjevaju, nastojeći barem na trenutak u odnosu biti boljim ljudima. Konačno, ultimativna sekvenca filma, ona je u kojoj obojica leže na starom krevetu. Budni otac pokušava dotaknuti zaspalog sina. Diže se i odlazi. Sin ostaje sklupčan, ponovno sam, kao u majčinoj utrobi. Zatamnjenje...
  
  Tijekom cijelog filma samozatajni Čučić – koji je glavnu riječ dao svojim protagonistima/glumcima – ovdje progovara sugestivnim poantiranjem priče. Kamera se smiruje, svaka riječ izostaje, a mi ostajemo prepušteni razmišljanjima. Čučić progovara posve diskretnim filmskim jezikom – „u ime Oca i Sina...“. Kao autorski Duh sveti, pomilovao je obojicu po glavi i rekao: „Amen“.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 20. prosinca 2012.

Piše:

Marijan
Krivak