Simfonija stiliziranoga neposluha

Hrvatski filmski ljetopis, gl. ur. Nikica Gilić, br. 71, god. 18, jesen 2012.

• Jesenskim brojem Ljetopisa dominira tematski blok o japanskom filmašu Seijunu Suzukiju, koji je unatoč osebujnom i bogatom opusu tijekom dobroga dijela karijere ostao manje ili više nepoznat izvan granica Japana. Situacija se počela mijenjati tek osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća kada su se putem kinotečnih i retrospektivnih programa njegovi filmovi počeli prikazivati i u drugim dijelovima svijeta. Navedenome treba dodati kako je redateljevu statusu svakako pripomogla i činjenica kako su mnogi ugledni redatelji tijekom devedesetih godina (Wong Kar-wai, Quentin Tarantino, Jim Jarmush, da navedem samo neke od njih) Suzukija isticali kao bitan uzor u vlastitom filmskom stasavanju.
  
  Povod za temat bila je Suzukijeva filmska retrospektiva koja se odvijala od 4. lipnja do 2. srpnja 2012. godine u zagrebačkom kinu Tuškanac te riječkom Art-kinu Croatia, što je ujedno prvo predstavljanje takve vrste Suzukijeva opusa u Hrvatskoj, a većim je dijelom usredotočeno na razdoblje vezano uz suradnju s filmskim studijem Nikkatsu. Cjelina je dobro oblikovana jer se urednica Tanja Vrvilo potrudila okupiti, doduše nevelik broj tekstova, koji međutim čine svakako informativan uvod u stvaralaštvo i poetiku tog autora. Pritom tekst Danijela Balasa (Simfonija stiliziranoga neposluha ili: Dobro nam došli, gospodine Suzuki!) funkcionira kao svojevrsni prigodničarski uvodnik vezan uz netom spomenutu retrospektivu u Zagrebu i Rijeci, u kojoj se daje kratak presjek kroz Suzukijeve najznačajnije radove i dotiče karakteristika njegova stila i autorske poetike. Tekst Shigehika Hasumija (Svijet bez godišnjih doba) eksplicira sve ono što je u prethodnom radu naznačeno i predstavlja presjek redateljeve karijere, pri čemu se dotiče najznačajnijih Suziukijeva filmskih uradaka, studijskih suradnji i konstekstualiziranja njegova opusa u okvire japanske kinematografije. Razmatrani, esejistički intonirani rad svakako je koristan za sve one koji se prvi put susreću sa Suzukijevim opusom jer vrlo koheretno i precizno uspijeva podcrtati i ocrtati bitna razdoblja u njegovoj filmografiji bez pretjeranoga teoretiziranja i suhoparna metajezika.
  
  U „Borbenoj elegiji“ Seijuna Suzukija Tanja Vrvilo, sudeći prema naslovu čitatelj bi očekivao analizu/interpretaciju istoimena filma snimljena 1966. godine. Naime, u sažetku se spominje kako će film biti sagledan kao svojevrsna metafora japanskoga militarizma i kolonijalizma. Autorica smješta film u okvir redateljeva stvaralaštva i nudi čitateljima kontekst nastanka filma, premda je, nažalost, od same analize filma vrlo malo u tekstu ostalo te se više trebalo poraditi na njegovoj strukturi i onome što je eventualno trebalo predstavljati sukus rada. Temat završava prilogom Rolanda Domeniga Suzuki Seijun gets fired – A drama in four acts u kojem u četirima poglavljima objašnjava prekid redateljeve suradnje s filmskom kompanijom Nikkatsu, što je imalo veliki utjecaj na daljnji razvoj autorove karijere, ali je također ostavilo bitan traga u povijesti japanske kinematografije i kulture. Domenig tako sagledava širi aspekt prekida suradnje između redatelja i kompanije što je očito imalo dalekosežne društvene posljedice koje su se manifestirale u nizu društvenih pokreta.
  
  Osim netom razmatrane cjeline, uz standardne rubrike Festivali i revije, Novi filmovi, Nove knjige, Ljetopis donosi i nekoliko zanimljivih tekstova u rubrikama Studije, Eseji i Prilozi za nastavu filma i medijske kulture. U potonjem Silvestar Kolbas (Kompozicija kadra. Polazište za radionicu) metodički sagledava problematiku kompozicije kadra i njezina objašnjenja. Spominjem taj prilog jer tekstovi koji promiču podizanje razine medijske kulture kroz filmske sadržaje u nastavi svakako su bitni za senzibiliziranje mlađih naraštaja za filmsku te općenito medijsku tematiku i problematiku. Josih Lah u Studijama (Vizualana antropologija između znanosti i umjetnosti) teorijski sagledava problematiku vizualne antropologije, odnosno odnosa antropologije i dokumentarnog filma i njegove podvrste etnografskog filma. Pritom se filmski medij također pokazuje kao podatan za korištenje u antropološke svrhe kao kulturni proizvod. Članak je informativan, poticajan, dobro strukturiran i obrazložen.
  
  Eseji donose dva priloga – Nepodnošljive istine: Cinéma liberté Petera Watkinsa Dejana D. Markovića i Politika i suvremeni američki film strave Ivana Žaknića. Peter Watkins u povijesti je dokumentarnog filma ostao zapamćen kao jedan od pionira dokudrame, a Marinkovićev se prilog usredotočuje na njegovih šest naslova: Culloden, Ratna igra, Privilegij, Komuna, Kazneni park, Putovanje. Povod tekstu je činjenica da je Watkins unatoč bogatu opusu, danas i dalje ostao manje poznat autor, koji se tijekom karijere morao boriti s problemima financiranja i distribucije svojih filmova, ali i cenzurom. Rad nas pregledno vodi kroz bitne postaje autorove filmografije, nudeći osnovne napomene o filmu, redateljskoj poetici, a dotiče se i recepcije.
  
  Horor film je tijekom svoje povijesti izazivao brojne kontroverze i ostao je upamćen kao jedan od najosporavanijih, ali svakako i najznačajnijih žanrova, otvoren za vrlo poticajne analize, što je uostalom pokazao i Robin Wood u svojoj utjecajnoj studiji Hollywood od Vijetnama do Reagana, koja je dala veliki obol u prevrednovanju statusa tog žanra. Činjenica je kako se hiperprodukcija horora redovito javlja u vrijeme velikih društvenih i političkih kriza što dokazuje i posljednje desetljeće kada smo, primjerice, svjedoci velikoga broja prepravaka žanrovskih klasika iz osamdesetih godina prošloga stoljeća. Žaknić horor produkciju s početka ovog stoljeća pokušava iščitati u političkom ključu, što je opravdan metodološki postupak jer se u tekstu sagledavani filmovi zaista otvaraju takvoj analizi. Međutim, taj prilog možemo shvatiti tek kao sinopsis za sveobuhvatniju i kompleksniju analizu u kojoj će autor svoje tvrdnje i zaključke uvjerljivije i podrobnije razjasniti. Primjerice, pitanje je poseže li Frank Darabont u filmu Magla (The Mist, 2007) uistinu za religijskom motivikom kako bi postavio potku o iskupljenu ili, što je, sudeći prema filmu mnogo izglednije, kritizira američku religijsku desnicu i njezin militarizam.

  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 4. prosinca 2012.

Piše:

Dejan
Durić