Humorno i očuđujuće

Vila (La fée), red. Dominique Abel, Fiona Gordon, Bruno Romy

  • Vila (La fee), red. Dominique Abel, Fiona Gordon, Bruno Romy

    Motiv tri želje u bajkama mahom se odnosi na nerazumne želje (poglavito prve dvije, nastale iz neobuzdana animalističkog ida) koje potom treba poništiti i ponovno se vratiti u nultu točku (upravo trećom željom, ka središnjoj instanci ega i savjesnosti superega). Mogu to biti glavom kroz zid pohlepne želje – primjerice za imanjem djece kad to nije moguće pa se ono stvara od neživih predmeta i posljedično promeće u čudovište (Erbenov Otesanko) odnosno one izrečene u gnjevu koje donose prokletstvo koje se mora iskupiti na težak način (Divlji labudovi, Sedam gavranova te diljem svijeta najpopularnija Tri želje). Bajka pritom realistično opominje da nestrpljenje ili gnjev vode u nevolje, ali ne i u permanentno nerješavanje istih, te da svijet koji prikazuju možda jest nerealan ali ne i neistinit. Jednako se nerealnim u realnome svijetu bavi i treći film kreativnog trija belgijskih umjetnika – filmaša i bivših pantomimičara Dominiquea Abela, Fione Gordon i Bruna Romyja – Vila. Ne brinući se previše o tome je li naslovna junakinja mitsko biće ili duševna bolesnica (baš kao što se protagonisti filma ne brinu ni o ispunjenju treće želje), kreiraju neobičnu, melankoličnu i nadasve nježnu romansu iz vlastite perspektive, kontrastirajući žovijalnom atmosferom, začudnim humornim i laganim tonom teže teme u životima običnih, naizgled nezamjetnih ljudi.
    Vila (La fee), red. Dominique Abel, Fiona Gordon, Bruno Romy
    Podsjećaju time na vrlo chaplinovski senzibiliziran Pijani od ljubavi (Punch-Drunk Love,2002) Paula Thomasa Andersona kao i socio-desperatan Čovjek bez prošlosti (Mies vailla menneisyyttä, 2002) Akija Kaurismäkija; uvijek se nanovo prepoznatljivo zadržavajući na granici burleskno-apsurdnog i vodviljsko-nadrealnog. Inovativno i s poštovanjem, ne bez doze nostalgije ali nadasve s razumijevanjem se služeći gegovima i postupcima iz ere nijemoga filma, talentirana trojka oslanja se, dakle, mahom na neverbalnu, fizičku komiku, u današnje doba uglavnom pejorativno smatranu zastarjelom, te prezentira vrlo neobičan, vrlo inteligentan, vrlo vintage slapstick (bivajući na sličnome tragu oscarovskoga Artista).

    Uspješno oživljujući sredstva ispala iz uporabe (delirične potjere, podjela ekrana na pod-frameove, uprizorenje radnje na više mjesta odjednom, nadahnuće humornim u svakodnevnom, općenito nonsensno) donose omažni revival stare škole u njezinom najboljem izdanju – keatonovsko-chaplinovsku, a poglavito tatijevsku estetiku gotovo geometrijskog, akrobatskog, besprijekorno i impresivno koreografiranog pokreta fizičkog, matematički promišljene preciznosti savršeno uredna kadriranja, elaboriranog do krajnjih granica, savršeno centriranih kompozicija i samoga scenarija (uz minimalan, štedljiv dijalog) bez ikakvih viškova ili slučajnosti. Šašavi i šarmantni, kapriciozni i benevolentni protagonisti u svijetu unikatne estetike pastelnih tonova (ali ne i bez političke i sociološke refleksije) retrospektivno-omažni su silent cinematskom izričaju; glumci/redatelji pak – bivši cirkuski performeri, koji širokim spektrom kontrolirane ekspresivne pantomimske tjelesnosti i njenim korištenjem u najneočekivanijim elementima (poglavito u glazbenim interludijima, poput onog mélièsovskog plesnog podvodnog, poroda na krovu ili ragbijaške izvedbe Weilove Youkali) pojačavaju farsično humorno i očuđujuće, pridonoseći općem dojmu vrsnosti trećeg dugometražnog naslova ovih krajnje neobičnih filmskih odličnika.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 5. studenoga 2012.

Piše:


kritike i eseji