Svjedočanstvo o životu najsiromašnijih

10. Zagreb Film Festival, 14. – 21. listopada 2012.: Retrospektiva filmova Michaela Glawoggera – Megagradovi (Megacities)

  • Megagradovi (Megacities), red. Michael Glawogger

    Michael Glawogger, austrijski dokumentarist izrazito zanimljiva opusa, strastveni je promatrač moderna svijeta, njegovih stanovnika, situacija i stanja u kojima se nalaze. Uz to, posebno je zanimljiv njegov dokumentaristički pristup kojim uspijeva uhvatiti scene i situacije koje su u većini slučajeva skriveni od kamere dokumentarista. U ovome bih se tekstu koncentrirao na jedan od njegovih iznimnih dokumenta svijeta u kojem živimo. Riječ je o filmu Megagradovi (Megacities, 1998).

    Čitav devedesetominutni film Megagradovi zaslužuje pozornosti već samo zbog jedne scene. U Bombayu Glawogger prikazuje proces kako od živih kokoši nastaje lokalni specijalitet – kokošje nožice. Trenutak kada radnici kolju jednu kokoš za drugom i bacaju ih u kantu gdje se trzaju u predsmrtnim grčevima a kamera ostaje i promatra dok se i posljednja kokoša nije smirila i umrla, kadar kante i zida poprskana krvlju uz mahinalne radnje koljača kokoši otkrivaju puno o Glawoggerovu pristupu. On ne uzmiče od strašnih prizora, niti ih sadistički traži već u najboljoj dokumentarističkoj tradiciji bilježi život i smrt, sreću i tugu, poniženja i nadu stanovnika tih megalopolisa što niču diljem trećeg svijeta. I ono što tu scenu izdvaja u svoj svojoj snazi jest činjenica da ju Glawogger pušta da traje i traje, ma koliko gnjusna i teška za gledanje bila, ne prekida je nego pušta da kamera zabilježi poklane kokoši u kanti sve do trenutka kada prestaju trzaji, grčevi, do trenutka kada završava umiranje.
    Megagradovi (Megacities), red. Michael Glawogger
    Glawogger je redatelj koji želi dokumentirati svijet, milijarde ljudi što čine čovječanstvo, a veličina teme iz njega izvlači najbolje. Način na koji je u dvanaest poglavlja prikazao život u nekoliko ogromnih gradova koncentrirajući se na dno društva, na one što žive na rubu, socijalnoj margini – od djece beskućnika u Moskvi, preko meksičkih prostitutki do njujorških narkomana – iznimno je inteligentan i pronicljiv pristup toj temi. Jer gdje ćeš drugdje saznati prljave tajne života u gradu čiji broj stanovnika nadmašuje broj stanovnika mnogih zemalja nego promatrajući odbačene, jadne i siromašne. Prizori dječaka beskućnika koji džepare po ulicama Moskve, smiju se u lice životu i sugrađanima i na kraju bježe pod zemlju gdje su stvorili svoj mali svijet toliko je zaprepašćujuće iskreno snimljen da gledatelj mora na trenutke posumnjati kako je sve to namješteno. No, na žalost, nije. Čak i ti gladni dječaci gunđaju u kameru kako im Glawogger i ekipa nisu ništa platili da ih snimaju.

    U svakom slučaju Megagradovi još jednom pokazuju Glawoggera kao jednog od najboljih i najuzbudljivijih dokumentarista današnjice. Njegovi vrhunski snimljeni, montirani i režirani dokumentarci neprocjenjivo su svjedočanstvo o životu najsiromašnijih, dalekih svjetova koji pulsiraju oko nas bez obzira što mi okrećemo glavu od njih.

    © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 28. listopada 2012.

Piše:

Nikola
Strašek

kritike i eseji