Otac i sin

6. MAXtv Filmomanija, Zagreb, 20. – 30. rujna 2012.:; Rijeka, 15. – 30. listopada 2012.: Fusnota (Hearat Shulayim), red. Joseph Cedar

  • Fusnota (Hearat Shulayim), red. Joseph Cedar

    Često konfliktan, arhetipski odnos između oca i sina tematska je okosnica zanimljiva izraelskog filma Fusnota redatelja Josepha Cedara, koji vješto balansira između drame i komedije te govori o potrebi bliskosti, a ne upada u zamku nepotrebne sentimentalnosti. Film je smješten u ustajalo akademsko okruženje u kojem vladaju narcizam, karijerizam, raznorazni odbori koji sami sebi teško da bi mogli objasniti svrhu vlastita postojanja, žiriji za prestižne znanstvene i nacionalne nagrade u kojima često vlada protežiranje i osobe koje same sebe drže institucijama te smatraju da svi trebaju slijediti njihova osobna pravila. Cedar s podosta suptilne i britke ironije uspijeva humorno prikazati taj često zatvoreni i samodopadni svijet i pri tome ne upada u zamku bezlična pojednostavljivanja i puka šablonizma. Primjerice, izvrstan je prizor koji se odvija u sobičku za sastanke izraelskoga ministarstva obrazovanja, bez ikakvoga prozora ili drugih dodira s vanjskim, stvarnim svijetom, a u koji jedva da se grupica prisutnih uspjela ugurati.
    Fusnota (Hearat Shulayim), red. Joseph Cedar
    Autor se efektno koristi tim sobičkom kao metaforom za sam (izraelski) akademski svijet. Naime, kada netko mora napustiti prostoriju ili se pak pridružiti sastanku, prisutni, kao i namještaj, moraju se uvijek pomicati i izmicati. Isto tako, sugerira film, da bi netko mogao napredovati ili dobiti nagradu, treba biti ponizan i strpljiv, uzmicati, ići na ruku onima koji odlučuju te često ovisiti o njihovim stavovima i predrasudama. U spomenutom se prizoru prisutni i namještaj, znakovito, izmještaju i premještaju nekoliko puta, u gotovo apsurdno rutinski repetitivnoj maniri, čime se vješto naglašava narav odnosa koji prevladavaju u spomenutom svijetu. Osvjetljenjem i vještim kadriranjem redatelj u malo poteza uspijeva izvrsno i sugestivno dočarati atmosferu međuljudskih odnosa koji proizlaze iz razmatranoga prizora. Stoga film u jednom segmentu možemo sagledati i kao satiru akademskog okruženja i njegove konvencije, nepisana pravila i norme.

    Cedar dramski intonira središnji odnos između oca i sina, što je zapravo odnos rivalstva dvaju sveučilišnih profesora od kojih je sin Uriel Shkolnik (Lior Ashkenazi), zbog vlastite spretnosti i probitačnosti, dogurao mnogo dalje od oca u relativno mladim godinama. U slučaju oca Eliezera Shkolnika (Shlomo Bar-Aba) to izaziva zavist i ozlojeđenost, premda je prisutan svojevrstan dvosmjerni osjećaj krivnje jer su obojica mnogo bliži jedan drugome nego što to uistinu žele priznati. Primjerice, Uriel je na dobrome putu da u odnosu prema vlastitom sinu ponovi očeve pogreške.
    Fusnota (Hearat Shulayim), red. Joseph Cedar
    Suprotstavljanjem likova oca i sina autor uspijeva prilično uvjerljivo ocrtati dva oprečna karaktera i svjetonazora, ponuditi gledateljima dvije male upečatljive karakterne studije, koje unatoč starom motivu koji se nebrojeno puta provlačio, kako kroz književnost, tako i kroz filmsku umjetnost, uspijeva ostvariti na iznimno svjež način. Sin pritom ocu zamjera autističnost i hladnoću te ambiciju koja je bila veća od njegovih mogućnosti, a otac sinu ne može oprostiti što se kukavički priklonio akademskom establišmentu i mainstreamu. Kako se obojica bave talmudskim studijima, otac sebe smatra klasičnim filologom, dok je sin mnogo bliži suvremenim kulturološkim pristupim, pa je njihov svjetonazorski sraz dodatno pojačan tim znanstveno-metodološkim sukobom između staroga, tradicionalnoga te novoga i modernoga.

    Karakterne studije kroz referiranje na problematiku disfunkcionalne obitelji dodatno su produbljene efektnim korištenjem vizualnoga segmenta filma. Primjerice, efektne su analepse u kojima se u pet natuknica dobiva motivacijsko-karakterna pozadina dvaju protagonista, ali se također i ironično odnosi prema njihovu statusu u akademskoj zajednici. S druge strane, također je u Cedarovu rukopisu prisutna snažna doza realizma, kojim u malo poteza skicira narav kako međuljudskih odnosa tako i okruženja. Fusnota je isprepletena humornim akcentima, koji cjelini donekle uspijevaju dati vedrine i poletnosti. Dobar dio istih počiva na konvencijama komedije zabune jer službenici ministarstva znanosti pogreškom obavještavaju oca kako je dobio toliko žuđenu Izraelsku nagradu, iako je pravi dobitnik zapravo sin. S druge strane, navedeno se opet učinkovito koristi kako bi se produbio odnos između dvaju aktera, koji je prožet gotovo apsurdističkim elementima.
    Fusnota (Hearat Shulayim), red. Joseph Cedar
    Svakako treba spomenuti da film svoju uvjerljivost dobrim dijelom duguje i izvrsnim glumačkim kreacijama, koje su i najjači adut Fusnote. Prvenstveno mislim na glavni dvojac. Inače kazališni glumac, Shlomo Bar-Aba svojim je suzdržanim pristupom besprijekoran u ulozi odsutna, gotovo autistična oca puna razočaranja jer nije postigao ono što je želio. Lior Ashkenazi vrlo je živopisno dočarao samodopadna sina Uriela, koji unatoč razlikama osjeća potrebu da zaštiti oca. Film je, ipak treba priznati, za nijansu predugačak. Spomenuto se posebice odnosi na posljednju trećinu, koja se već pomalo razvodnjuje, što opasno prijeti padom koncentracije gledatelja. Cedar je stoga posljednju trećinu filma trebao bolje izbalansirati, skratiti film za kojih dvadesetak minuta, čime bi cjelina dobila na ritmu i živosti te bi se efektno privela završnici.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 21. listopada 2012.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji