Autodestruktivna seksualnost
Sram (The Shame), red. Steve McQueen
-
Eros, ljubav, seks, strast... Ima li osobnijeg ljudskog užitka od onoga iz dubine tijela? Čitava je humana egzistencija prožeta tim životnim radostima spolne ljubavi. No, seksus – unikoliko se ovdje ne referiram na Henry Millera i Charlesa Bukowskog – kolikogod bio dobar sluga čovjeku, ne smije postati i njegovim gospodarem. Tu nalazimo i onu nužnu međuigru erosa i thanatosa. Poriv za životnom snagom vrlo se lako prelijeva u nagon k smrti. I, što je zanimljivo, mnogi će ovaj uzbudljivi poriv smrti nadrediti pukom očuvanju života. No, na stranu ove nastrane objekcije.
Sram (The Shame, 2011) je naziv drugog cjelovečernjeg igranog filma redatelja nadasve filmskog imena i prezimena, Stevea McQueena. Naravno, u Sramu se radi upravo o seksusu i njegovoj tamnoj strani. No je li baš tamna strana seksa najprimjereniji iskaz koji opisuje temu filma? Radi li se i o nečem složenijem, dubljem, nespoznatljivijem? Kako se McQueen nosi s problemom autodestruktivne seksualnosti? Gdje nalazi izlaz iz mrtvouzica thanatosa? Vrlo hvaljen zbog svojega relativno kasnoga dugometražnog prvijenca, filma Glad (Hunger, 2008.) o zatvorskom štrajku glađu u Sjevernoj Irskoj 1981., McQueen se u svom zasada posljednjem uratku bavi zatvorom u kojoj pojedinac zatoči svoju dušu i tijelo.
Brandon (Michael Fassbender) zaposlenik je u nekoj od mnogih njujorških računalnih kompanija. U svojim kasnim tridesetima, on je cijenjen na poslu, ali je i osobito privlačan muškarac koji zrači tjelesnom aktivnošću (i atraktivnošću!). Jednostavno, Brandon je uspješan u životu. Ali... tek naoko slobodan. On je rob opsesije. Ta je opsesija seks. U svemu slijedeći obrasce uspješnosti kakve propisuje suvremeno društvo spektakla (bio bi WASP, da nije Irac, katolik!), protagonist filma nužno dospijeva u hijatus rascijepljenosti takove egzistencije. Usto, Brandon ne uspijeva ostvariti nikakvu trajniju vezu. Uz stalne seksualne avanture – a koje prati i opsjednutost pornografskim sadržajima kroz digitalnu prizmu računala – on nema niti jednog prijatelja, a druži se, vjerojatno zbog konformizma poslovne sigurnosti, tek sa svojim šefom (Alex Manette).
I onda... u takovu idilu upada njegova mlađa sestra Sissy (Carey Mulligan). Ona će u njegov život unijeti dotad nepoznat osjećaj, srama. Dotad slobodan, Brandon će početi osjećati pritisak odgovornosti za neobuzdanu i promiskuitetnu sekicu, ali i zbog svoje opsesije. U čemu je najveći problem i pritisak? Upravo u tome što će Sissy, uselivši se u Brandonov njujorški stan, njega suočiti s propitivanjem smislenosti njegove uspješne egzistencije. Na to on neće biti spreman, pa će cijeli njegov habitus biti doveden u ozbiljnu kušnju.
Ima li ovakav siže McQueenova filma uvjerljivost? Ima li umjetničku snagu? Kakav je filmski jezik Srama? Najprije o protagonistu. Michael Fassbender bio je idealan odabir za junaka McQueenova filma. Njegova gruba ali privlačna, prava muška fizionomija čini se nepogrešivim mamcem za žene u potrazi za seksualnim jouissanceom! Njegov telefon stalno zvoni, a sekretarica bilježi vapaje uspaljenih žena. No, kako je rečeno, u Brandonovu životu sve se mijenja dolaskom Sissy. Poput podsvjesnog super-ega, ona u bratove yuppie navike unosi sablast već zaboravljenu u aktualnom post-modernom besmislu egzistencije– avet obitelji. No, slutimo, ta obitelj u svojoj pretpovijesti nosi neku duboko zapretenu tajnu.
Obitelj je, opet slutimo, disfunkcionalna. Brandon je uspjeli biznismen i zavodnik, a Sissy je – što se vidi iz najdulje sekvence filma, njezine usporene jazz-verzije evergrina New York, New York – talentirana pjevačica. Ipak, taj im dar ne pomaže. Brandon i Sissy, naime, nisu socijalizirani. Što znači tto nisu socijalizirani? Ispod njihove naizgled društveno više negoli prihvatljive pojavnosti krije se strah – i sram! Niti u jednome trenutku filma, njih oboje neće ih se osloboditi. Brandon u nizu svojih površnih seksualnih eskapada – nakon sestrina dolaska i njezine erotske avanture s njegovim šefom – pokušava ostvariti emotivni kontakt s tamnoputom kolegicom s posla. S Marianne (Nicole Beharie) on doista inscenira klasičan izlazak – večera, ispraćaj kući, nevin poljubac prije rastanka. Ipak, pri prvom pokušaju vođenja ljubavi s njome – usput budi rečeno, jedinoj erotičnoj sceni filma, usprkos prštećem seksusu! – Brandon zakaže.
Ta značenjski najvažnija sekvenca Srama eksplicitno i jasno kazuje da protagonist nije sposoban za emotivno vezivanje, nego tek za površan, po mogućnosti pomalo egzibicionistički seks bez odgovornosti (u što nas uvjerava već sljedeća sekvenca u istom ambijentu, na prozoru nebodera). Svi Sissyini pokušaji da dopre do bratova razumijevanja (i osjećaja) slamaju se o njegovu hladnoću. Predvidljivim fatalizmom filmske naracije, tek ultimativna situacija smrtne opasnosti u Brandonu će probuditi stid, sram... trenutak u kojemu se slama njegova nadmoćna skuliranost i samozadovoljstvo svojim seksualnim (i sve manje poslovnim) postignućima. Sissyin pokušaj suicida biti će katarzičan moment Brandonove preobrazbe (poraza!) što ga vidimo u doslovce posljednjem kadru filma.
Je li transparentnost prikaza seksa u McQueenovu filmu otkrila i dublje traume njegovih protagonista? Da, da... i one se vide i primjećuju, ali nažalost ne i na umjetnički sugestivan način. Brandonova je gestikulacija naglašeno teatralna. Po tomu, primjerenija je drugome mediju, onome kazališta (ili pantomime!). Također, dugački i preeksplicitni dijalozi usporavaju dinamiku filma, prenaglašavaući spomenutu teatralnost postava. Nadalje, montažna rascjepkanost u nekim dijelovima, čini se, nepotrebno usložnjuje narativnu nit filmske pripovijesti. Sam se, pak, završetak filma može doimati odveć docirajućim i moralizirajućim.
„Provokativan, skandalozan, uznemirujuć...“ mogli su se čuti epiteti uz Sram. Malo od toga mogao bih potvrditi nakon njegova odgledavanja! Radi se o jednom tek relativno uspjelom prikazu horror vacui suvremene urbane egzistencije. McQueenov Sram zasigurno nije njegov važan artistički iskorak. Ipak, ne treba ga ni kuditi, niti bi se on zbog njega imao sramiti!
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 18. rujna 2012.
