U Kraljevstvu izlazećeg Mjeseca Wes Anderson odlučio je držati se svojih zaštitnih znakova – ekscentričnih likova i nadasve neobičnih obitelji poznatih iz njegovih prijašnjih radova poput Rushmorea (1998) i The Royal Tenenbaums (2001). Određena doza surealizma također je prisutna, što je također jedno od obilježja njegovih prethodnih ostvarenja. Primjerice, radnja The Royal Tenenbaums odvija se u New Yorku, međutim, poznati lokus autor premrežuje nepostojećim lokacijama te fiktivnim elementima, a izborom kostimografije posebice naglašava izdvojenost svojih likova iz određenoga društveno-povijesnoga konteksta. Slično je i u Kraljevstvu izlazećeg Mjeseca, koje je smješteno na fiktivno američko otočje, napučeno neobičnim i živopisnim likovima, s time da se radnja odvija u šezdesetim godinama dvadesetoga stoljeća, što je redatelju omogućilo da se ponovno poigrava s kostimografijom i scenografijom kako bi stvorio osobito ozračje.
Gledano s vizualne strane, film je besprijekorno izveden, sniman je na super 18 mm vrpci, ima vrlo rafiniran stil od izvrsne uvodne sekvence u kojoj nas Anderson u nizu vožnji provodi kroz obiteljski dom Bishopovih pa sve do nostalgične završnice. Posebice treba istaknuti fotografiju Roberta D. Yeomana, stalnoga redateljeva suradnika, koja je uspjela uhvatiti u nizu detalja otočni način života. Duh šezdesetih godina vrlo je precizno i atmosferično rekonstruiran, međutim, posrijedi nije realistična rekreacija, nego rekreacija čiji je cilj da ponovno ocrta određene autorove surealističke preokupacije te stvori bajkovitu atmosferu prostora koji se nalazi izvan određenih vremenskih i društvenih zakonitosti. Navedeno, naravno, ne znači da redatelju nije stalo do povezivanja idejne niti priče s određenim društvenim zapažanjima jer film svakako može biti shvaćen kao svojevrsna alegorija o američkom načinu života, s mnoštvom suptilnih satiričnih strelica uperenih protiv istoga.
Film, tako, spaja teme prethodnih dvaju, i ponajboljih, Andersonovih filmova. S jedne strane, nalik Rushmoreu, posrijedi je priča o neobičnoj osobi koja mora proći određenu životnu školu te se nositi s nedaćama nepovoljnoga obiteljskoga okruženja. Srednju školu iz spomenutoga djela ovdje zamjenjuju izviđači, kao jedan od arhetipova američke kulture, koji dječake pripremaju da prihvate odgovornost, disciplinu te maskuline društvene ideale racionalnosti i neemocionalnosti, u koje se junak filma, dvanaestogodišnji Sam (Jared Gilman) nikako ne uklapa. On i njegova suputnica Suzy (Kara Hayward) tipični su likovi andersonovskih čudaka i izopćenika koji su zapravo jedini normalni u okolini koja je izgubila svoje smjerokaze. Zanimljivo je i poigravanje rodnim kategorijama, odnosno rodnim stereotipima, koje film izokreće – djevojčice ne moraju biti nježne i poslušne, isto kao što dječaci ne moraju biti izrazito racionalni i agresivni. Pomaknutu, otuđenu i disfunkcionalnu obitelj, poput one u The Royal Tenebaums, čine Walter (Bill Murray) i Laura (Frances McDormand) Bishop te njihovo troje djece. Primjerice, simptomatično je kako Laura sa suprugom i djecom najčešće komunicira preko megafona jer istovremeno mora brinuti o kući, obitelji, poslu, dok je Walter mahom iz svega isključen, pa Anderson na vrlo ironičan način sagledava mit američke kućanice, posebice šezdesetih godina.
Ne bi bilo pretjerano reći kako se Anderson poigrava arhetipovima bajke, odnosno romanse, kako je sagledava Northrop Frye. Naime, Anderson svekoliko verbalno iskustvo dijeli u dvije skupine, koje se međusobno razlikuju na temelju njihove društvene funkcije, odnosno uloge koju odigravaju u određenom društvu. Prvu skupinu čini mitsko iskustvo koje u određenoj zajednici ima visoku simboličku funkciju jer govori o događajima bitnima za život i samoodređenje te zajednice, a ono nas ovdje ne zanima. Drugu skupinu sačinjava bajkovito iskustvo (primjerice, tekstovi bajki) koje ima nisku simboličku vrijednost jer mu je primarni cilj zabaviti publiku i podariti joj tekstove koji će zadovoljiti njezine potrebe za fikcijom i eskapizmom. U ovu drugu skupinu ubraja se i romansa kao modus u kojem je predočen put protagonista, čestitog junaka ili dobre i lijepe junakinje, do ostvarenja želja, a antagonist ili neprijatelj neprestana je prijetnja da se želja neće ostvariti. Na tom putu postoje brojne prepreke koje treba savladati kako bi cilj bio ostvaren. Stoga je u srži ovoga modusa svojevrsna potraga za društvenim priznanjem.
Kraljevstvo izlazećega mjeseca u svojoj je srži jedna ovakva romansa u kojem Sam i Suzy, prepušteni sebi, doslovno u divljini otoka te simbolički – napušteni od vlastitih obitelji, trebaju proći brojne prepreke kako bi se njihova tinejdžerska ljubav u konačnici ostvarila. Međutim, i ovdje se film poigrava ustaljenim obrascima jer romansa obično kroz likove nastoji projecirati društveno poželjne ideale ponašanja, što je u ovome djelu izokrenuto. Ideali koje djelo sugerira kroz glavne protagoniste i njihovu potragu u suprotnosti su s idealima prostora u koje je djelo smješteno pa navedeno postaje još jedan način redateljeva poigravanja društvenim konvencijama.
Zla maćeha iz bajki ovdje je izvrsna Tilda Swinton u ulozi nabrijane socijalne radnice, koja simptomatično nema vlastita imena, nego je oslovljavaju samo kao gospođa socijalna radnica, a predstavlja uskogrudno društvo koje probleme drugačijih može riješiti ili popravnim zavodima ili elektrošokovima. Općenito, Anderson je izvrstan u odabiru glumaca. Gotovo zaboravljeni Bruce Willis sjajno parodira svoju akcijsku filmsku prošlost kao osamljeni i umorni lokalni policajac, a Edward Norton je fenomenalan kao smotani vođa izviđačkoga kampa. Naravno, ne treba zanemariti niti Jareda Gilmana i Karu Hayward u ulogama mladog ljubavnog para, a o kojima će se zasigurno još mnogo čuti. Bill Murray i Frances McDormand također su upečatljivi kao par na zamoru bračnoga života, a u efektnim epizodama pojavljuju se i Harvey Keitel te Jason Schwartzman. Razigrana glumačka postava u kombinaciji s živopisnim humorom svakako pridonosi pozitivnom ozračju filma.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. lipnja 2012.
