Film Wesa Andersona Moonlight Kingdom s kojim je otvoren Festival simpatično je, vrlo stilizirano ostvarenje žarkih boja o dvoje klinaca koji bijegom od kuće uzburkaju idilični život na jednom američkom otoku. Andersonov film plijeni neodoljivim šarmom, a niz zvijezda koje su se u njemu pojavile (Bruce Willis, Tilda Swinton…) vidno se zabavljalo, odigravši uloge s blagim odmakom. Riječ o dosad možda najpristupačnijem Andersonovu ostvarenju koje može zabaviti publiku svih generacija.
Razočarenje novim filmom Davida Cronenberga bilo je poprilično. Njegov Cosmopolis o mladom vlasniku i šefu moćne financijske tvrtke (Robert Pattinson) djeluje uglavnom kao snimka komorne kazališne predstave. Gotovo cijele prve dvije trećine odvijaju se u limuzini (u kojoj bogataš provodi većinu svog vremena: posluje, seksa se s ljubavnicama, urinira…), a zadnja u stanu bivšeg zaposlenika koji bogataša želi ubiti. No, najlošiji dio filma su pseudofilozofski dijalozi likova, koji zvuče krajnje neuvjerljivo. Dramaturški i vizualno, Cronenberg je s ovim dosadnim i napornim filmom potpuno podbacio.
Festival u Cannesu primiče se kraju s par filmova koji će zanimati i širu publiku. Ubijam ih nježno (Killing Them Softly) Andrewa Dominika okrutan je, solidan krimić u kojem Brad Pitt vrlo ležerno i dojmljivo glumi gangstera koji organizira likvidaciju dvojice pljačkaša propalica. Angažiranje Raya Liotte u ulozi šefa ilegalne kockarnice, a Jamesa Gandolfinija kao plaćenog ubojice nesumnjivo se može učiniti casting-klišejem, ali funkcionira.
Na cesti (On the Road) Waltera Sallesa (Dnevnici motociklista o mladom Che Guevari) bez sumnje je ultimativni film ceste, s nekoliko prelazaka od istočne do zapadne obale Amerike automobilom, troje mladih i razuzdanih protagonista (Garrett Hedlund, Sam Riley i Kristen Stewart), drogiranjem, sitnim krađama i neizbježnim seksom utroje. Lokacije su sjajno snimljene, a epoha četrdesetih dočarana vrhunski, ponekad do granica samodopadnosti i ušminkanosti. Postoji samo jedan veliki problem: roman Jacka Kerouaca u produkciji Francis Forda Coppole (koji je prava kupio 1979.) toliko je dugo čekao na ekranizaciju (Kerouac je još 1957. pisao Marlonu Brandu predlažući mu glavnu ulogu) da je međuvremenu napravljeno pregršt sličnih filmova, pa se sada original doima pomalo već viđenim.
Piskaralo (The Paperboy) Leeja Danielsa, o reporteru (Matthew McConaughey) koji se vraća u rodno mjesto na Floridi kako bi istražio slučaj osumnjičenika za smrt (John Cusack) kojeg smatra nevinim, zanimljiv je kriminalistički triler koji je na Festivalu izazvao neviđenu gužvu, vjerojatno zbog Zaca Efrona (dobar u naslovnoj ulozi, kao reporterov mlađi brat) i Nicole Kidman (kao žena koja je nakon dopisne romance sa zatvorenikom dočekala i njegovo oslobađanje, u ulozi koja priziva sjećanje na Ženu za koju se umire). Njih su dvoje protagonisti i najbizarnije scene u kojoj Kidman usred plaže mokri po Efronu kako bi urinom neutralizirala opekline meduza. Okrutan, bizaran i perverzan, ovaj je krimić podijelio mišljenja, ali smatram da mu se žanrovske kvalitete ne mogu osporiti.
Konačno, Post tenebras lux precijenjenog Carlosa Reygadasa (nagrađenog za najbolju režiju) loš je film, s pravom izviždan na projekciji za novinare. Premda je glavna priča ona o Juanu i njegovoj urbanoj obitelji koje se dosađuje u modernoj vili u meksičkom selu donekle poticajna, Reygadas razvodi radnju u nekoliko smjerova upadajući u slijepe ulice. Najintrigantniji dijelovi nedvojbeno su dva na posebnim lokacijama: ispovjedaonici u kojoj svi javno pred drugima govore o svim svojim grijesima te prekrcanom swingerskom objektu sa sobama za različite seksualne aktivnosti. Reygadas je (osim u jednoj sceni) daleko od erotičnosti, a kamoli pornografije: u prvom planu su ružna lica, totalno obješene grudi i smežurani penisi. No, nakon tih epizoda Reyagadas se posve gubi, završivši na kraju u besmislu (uključujući lik koji sebi rukama otkida glavu). Redatelj je sve unaprijed pokušao opravdati izjavom: „Razum će u filmu biti korišten što manje moguće, kao što se kod ekspresionističkog slikarstva pokušavate izraziti ono što osjećate kroz slike, a ne dočarati kako nešto doista izgleda.“
© Zlatko Vidačković, FILMOVI.hr, 29. svibnja 2012.
