Trijumf Ljubavi
65. međunarodni filmski festival u Cannesu (Le Festival International du Film de Cannes), 16. – 27. svibnja 2012.: Filmovi europskih redatelja u konkurenciji
-
Ovogodišnji, 65. međunarodni festival u Cannesu bio je jedno od jačih izdanja, no pobjedu Michaela Hanekea gotovo nitko nije dovodio u pitanje. Odmah nakon prikazivanja Hanekeova Ljubav (Amour) nametnula se kao favorit kojeg nitko nije uspio nadmašiti. Cijeli film se odvija u prostranom i pomalo oronulom francuskom građanskom stanu u kojem živi dvoje umirovljenika intelektualaca (glume ih odlični Jean-Louis Trintignant i Emmanuelle Riva, dok kćerku koja ih posjećuje igra Isabelle Huppert). Supruzi, nekadašnjoj učiteljici klavira, nakon neuspjele operacije bit će oduzeta desna strana tijela te će se idilična starost jednog para pretvoriti u mučenje za oboje sve do neizbježna kraja. Haneke dočarava sve neugodnosti i poniženja takvog života, olakšavajući film samo povremenim proplamsajima humora. Nije to naravno prvi film o umiranju, ali je rijetko koji redatelj uspio toliko duboko proniknuti u duše svojih protagonista.
Hanekeova tragična priča o iskušenjima na kojima se polustoljetna ljubav nađe u situaciji teške bolesti jednog od supružnika govori o nečemu što je svima poznato, iz osobnog iskustva ili susjedstva. Haneke je to dočarao na krajnje uvjerljiv i potresan način, a ključan se osim Hanekeova scenarija pokazao i casting dvoje veterana francuskog filma, koji su par poput naših Pere Kvrgića i Marije Kohn (Mirkovićev kratki Inkasator) ili Ane Karić i Radka Poliča (Noćni brodovi). Jean-Luis Trintignant (rođen 1930., najpoznatiji po filmovima I bog stvori ženu, Moja noć kod Maude, Košute, Tri boje: Crveno) i Emmanuele Riva (rođena 1927., glumila u Hiroshima ljubavi moja, Tri boje: Plavo, nagrađena u Veneciji za ulogu u Thérèse Desqueyroux 1962.) posljednjih godina bili su u sjeni, a Trintignant već dulje nije ni snimao, pa ih je ova nagrada vratila na vrh, te su sasvim zasluženo pozirali za fotografe s Hanekeom na dodjeli nagrada, kao istinski koautori filma. Haneke je po stilu i snazi doista dostojan nasljednik Ingmara Bergmana, no za usporedbu treba pričekati zaokruženje opusa vrlo produktivnog austrijsko-njemačkog redatelja.
Drugi favorit za Zlatnu palmu Cristian Mungiu (dobitnika Zlatne palme za 4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana), film Preko brda (Dupã dealuri) o nemogućoj lezbijskoj ljubavi u manastiru morao se zadovoljiti nagradom za najbolji scenarij dobio te nagradama za glavne uloge koje su dobile mlade Cristina Flutur i Cosmina Stratran. U ovim kategorijama mogao je trijumfirati i Hanekeov film, ali Zlatna palma zaokružuje sva dostignuća. U predradnji filma Ailina i Voichita odrasle su u sirotištu i između njih je nastala snažna ljubavna veza, no kad je Ailina trbuhom za kruhom otišla put Njemačke, Vochita se zaredila u manastiru u kojem nema ni struje ni vodovoda, pod vodstvom vrlo strogog svećenika. Po povratku Ailine u Rumunjsku, rastrgnuta između ljubavi prema Ailini i Bogu, Vochita ipak odustaje od bijega u Njemačku, pa Ailina ostaje u samostanu, no njena impulzivna narav dovest će je u sukob sa svećenikom koji će kulminirati brutalnim egzorcizmom.
Mungiu ne propušta iskoristiti priliku da opali po biroktarskom odnosu i bešćutnosti rumunjskih policajaca, a osobito liječnika, no nagore je ipak prošla rumunjska pravoslavna crkva. Svećenikovi postupci u početku se čine opravdanim u cilju očuvanja reda i autoriteta u manastiru, no s vremenom će njegova brutalnost preći granice dozvoljenog u fatalnom ritualu koji se iz vjerskog ugla čini pravilnim, a izvana sadističkim i protuzakonitim mučenjem. Casting je izvanredan: Cosmina Stratan (Voichita) i Cristina Flutur (Alina) potpuno su ušle u svoje zahtjevne likove. Mungiu je s ovim jezivim, ali iznimno autentičnim i dojmljivim filmom bez sumnje kvalitativno nadmašio 4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana, no konkurencija za nagrade ovaj je put bila puno žešća.
Velika nagrada žirija koja je pripala talijanskom redatelju Matteu Garroneu za dramu Reality, koji je pokazao kako Big Brother razara stvarne živote, ne može se proglasiti nezasluženom, ali ipak je za nijansu prejaka za ovo djelo koje je slabije od redatelje prethodne Gomorre. Matteo Garrone u ovom se filmu se pozabavio manijom oko Big Brothera kroz priču o mladom napuljskom prodavaču ribe koji na sve načina pokušava ući u televizijski reality show. Garrone je uspio dočarati kako neki kandidati za takve emisije i prije eventualnog ulaska zapravo gube dodir sa realnošću i žive u vlastitim iluzijama pomiješanim s banalnim slikama s televizije. Osobito zanimljivo je Garrone pokazao istinsku Big Brother psihozu u životu protagonista Luciana koji počne umišljati da ljudi iz televizijske kuće prate njegov život kako bi odlučili o njegovom primitku koji se nakon svakog telefonskog poziva čini sve bližim. U svakom stranom licu on vidi špijuna, iznenada proda prodavaonicu ribe, počne siromašnima dijeliti namještaj iz kuće, a obitelj koja ga je u početku podržavala uviđa kako on zapravo klizi u ludilo. Premda se naivnost glavnog lika na trenutke se čini pretjeranom, riječ je kvalitetnom ostvarenju koje bi moglo otrijezniti mnoge i ukazati na opasnost reality programa. Osobitu pohvalu zaslužuju iznimno uvjerljivi glumci zanimljivih fizionomija, koji izgledaju kao da su došli izravno iz filmova talijanskog neorealizma.
Film Hrđa i kost (Rust and Bones) Jacquesa Audiarda (Prorok) donio je odmak tog redatelja iz žanra žestokog krimića u melodramu, no ova melodrama toliko je na trenutke surova i brutalna da će se možda više dopasti ljubiteljima krimića. Odlična Marion Cotillard (Piaf) vrlo iskreno i snažno glumi dresericu kitova kojoj će zbog kita ostati bez obje noge, dok je Matthias Schoenaerts (Bikova glava) moćan kao jednostavan ali dobroćudan zaštitar i boksač koji s njom ulazi u neobičnu vezu. Osobito dojmljive su scene njihovog seksa koje ne izgledaju ako samilost prema invalidu nego pravi užitak.
Anđeoski dio (Angel's Share) Kena Loacha (dobitnik Nagrade žirija) simpatičan je, šarmantan film o Škotu Robbieu, mladiću s dna društvene ljestvice koji nakon odslužene zatvorske kazne nema šanse da dobije radno mjesto. Tipično za Loachov film, obitelj djevojke koja rodi njegovog sina ne želi dopustiti da se njihova kći druži s takvom propalicom, a neće se sustezati ni od uhođenja i premlaćivanja. Pri odrađivanju kazne društveno korisnog rada, Robbie će upoznati troje mladih ljudi s kojima će krenuti na putovanje na kojem će pokušati doći do bogatstva krađom najstarijeg viskija na svijetu, i tom trenu film se iz socijalne drame pretvara u komediju. Loach je stvorio pravu alanfordovsku družinu u kojoj najneobrazovaniji lik nikad nije čuo za Mona Lisu, ali će mu zato pasti na pamet par vrlo korisnih zdravoseljačkih ideja, od kiltova za prerušavanje do povećanja vrijednosti viskija uslijed neplaniranog smanjivanja količine. U cjelini, riječ je o filmu kojeg će šira publika sigurno voljeti, ali u koji je Loach ubacio i niz osuda postupaka svojih junaka, od kojih je najdojmljivije suočavanje Robiiea s obitelji mladića kojeg je nekoć pretukao.
Thomas Vinterberg je u filmu Lov (Jagten) dočarao sudbinu muškarca (odlični Mads Mikkelsen koji je za interpretaciju Lucasa nagrađen za najbolju mušku ulogu) u danskoj provinciji koji biva lažno optužen za pedofiliju, zbog izmišljotine jedne djevojčice u vrtiću za koji radi. No, djevojčica je izjavom da joj je on pokazao što ima među nogama u punoj duljini samo zapalila fitilj – Vinterberg pokazuje kako su odrasli oko toga zapravo stvorili cijelu konstrukciju o seksualnom napastovanju, pa čak je i proširili na svu djecu u vrtiću. No, ono što šokira nije samo odnos prema Lucasu u vrijeme istrage (otkaz, proglašavanje nepoželjnim čak i u samoposluzi), već ono što se desi nakon što se otkrije da je nevin: ubojstvo psa, razbijanje stakla i drugo maltretiranje. Vinterberg vrlo uvjerljivo dočarava sve opasnosti pedofilske paranoje i zadrtost male sredine koja ostaje uvijek ista, pa i u skandinavskoj demokraciji 21. stoljeća.
Veliki provokator Ulrich Seidl nije iznevjerio očekivanja: njegov film Raj: Ljubav (Paradies: Liebe) o punašnim sredovječnim Austrijankama koje na ljetovanju u Keniji sponzoriraju mlade i naočite Kenijce kako bi im pružili seksualni užitak koji im nedostaje u njihovim europskim životima u svakom segmentu ide do kraja, uključujući i golotinju. Koliko je u Keniji žigolo razvijeno zanimanje najbolje svjedoči znanje engleskog, pa čak i njemačkog jezika koje posjeduju lokalni lovci na bogate Europljanke. Seidlova glavna junakinja prolazi sve faze tih odnosa: od izbora među nasrtljivim ponuđačima usluga, preko uvjeravanja u lažnu romancu i navodnu potrebu za financijskom pomoći bolesnim članovima obitelji, do otrežnjenja i poniženja, ali i ponovnog početka.
Koliko god se središnji dio priče čini predvidljivim, toliko je zapravo zanimljivo vidjeti kako je glavna junakinja, plavokosa sugarmama, svjesna svoje neprivlačnosti, a opet živi u uvjerenju da zgodni mladići nisu s njom samo zbog novca. Svi znaju o čemu se radi, a ipak se svi pretvaraju da je to nešto drugo. Seidl je bez sumnje stvorio dosad najsnažniji film, koji će na međunarodnom planu postići uspjeh, no kako će Austrijanci (a osobito Austrijanke), podnijeti ovako sadistički bolno filmsko poniženje, vidjet ćemo. Zbog opakih Pasjih dana je od mnogih u domovini postao omražen, a Raj: ljubav se najavljuje tek kao prvi dio trilogije.
Spomenimo da je Žirijem 65. Festivala u Cannesu predsjedavao talijanski redatelj Nanni Moretti, a članovi su bili palestinska glumica Hiam Abbass, britanska redateljica Andrea Arnold, (Crvena cesta, Akvarij), francuska glumica Emmanuelle Devos, francuski modni dizajner Jean-Paul Gaultier (radio je kostime za Bessonov Peti element te Almodovarove filmove Kika, Loš odgoj i Kožu u kojoj živim), njemačka glumica Diane Kruger, britanski glumac Evan McGregor, američki redatelj Alexander Payne (Stranputica) i kongoanski redatelj Raoul Peck. Usprkos šarolikom sastavu, nagrade se čine prilično dosljednima i u ključnim kategorijama (Zlatna palma, scenarij, glumačke nagrade) teško da bi se bilo koji žiri odlučio za drugačije laureate. Hanekeova potresno snažna drama i Mungiuove nevjerojatno autentične glumice jednostavno su zasjenile sve viđeno.© Zlatko Vidačković, FILMOVI.hr, 29. svibnja 2012.