Fascinantan esej

5. Subversive Film Festival, Zagreb, 5. – 12. svibnja 2012.: Kontrola niske rezolucije (Low Definition Control – Malfunctions #0), red. Michael Palm

  • Kontrola niske rezolucije (Low Definition Control – Malfunctions #0), red. Michael Palm

    Subversive Film Festival, znamo, sastavljen je iz dva dijela: jednoga filmskog i drugoga teorijskog. Tomu je tako od samih začetaka tog festivala. Tijekom godina – a ovo je već peto izdanje – omjer se među tim dijelovima mijenjao. Na samome je početku to primarno bio filmski festival. Najsnažnija se, pak, interakcija između filmskog i teorijskog dijela zbila u trećem izdanju s temom jugoslavenskog socijalizma. Kasnije, čini se da se sve veći naglasak davao pratećoj konferenciji da bi na kraju filmski dio programa postao tek nekom vrsti privjeska za mnogo atraktivniju teorijsko-filozofsku popudbinu. Ili se, ipak, možda varam? Ipak, u nekoliko filmskih programa 5. Subversive Film Festivala, moglo se naići na dosta zanimljivih naslova. Selektorice su odabrale nekoliko ciklusa, dok je – osobno mi najzanimljiviji – Nove tendencije europskog filma, bio stvar izbora Dragana Rubeše. Ne želeći ovdje spominjati pojedinačne naslove, ovaj će se napis pozabaviti tek jednim, ali nadasve reprezentativnim filmom.

    Afirmirani austrijski dokumentarist Michael Palm predstavio je svoj prošlogodišnji naslov Kontrola niske rezolucije (Low Definition Control – Malfunctions #0). Tekst u programskoj knjižici festivala namah mi ga je učinio zanimljivim predloškom. Naime, tamo se spominju Foucault, Deleuze, biopolitika, društvo nadzora... I doista, iako se u filmu nijednom sasvim eksplicitno ne spominju – implicite se spominje tek Foucaultov „panoptikum“ – baš ti će mislioci i teorijski koncepti biti sveprisutnom dimenzijom tog neobičnog teorijskog filma. Teorijskog filma? Da, jer upravo se ta odrednica čini najprimjerenijom za Kontrolu niske rezolucije. Cijeli je film, zapravo, film o slikama. Film je to o samome filmu, meta-film.
    Kontrola niske rezolucije (Low Definition Control – Malfunctions #0), red. Michael Palm
    U jednome se poglavlju, indikativno, pojavljuje i pridjev „svjetski film“. Atmosferični intro u Kontrolu niske rezolucije noćnim nas ulaskom u grad priprema na uzbudljivi audio-vizualni tour de force s teorijskim pretenzijama. Noć se polako pretvara u dan, a mi postajemo svjesni da je cjelokupna vizura filma sastavljena jedino iz slika posredovanih nadzornim kamerama. Nadzorna kamera, kao protagonist filma, u zvučnoj je podlozi praćena glasovima i opservacijama austrijskih, njemačkih i anglo-saksonskih sociologa, filozofa i teoretičara koji u sedam poglavlja analiziraju neke fenomene suvremenosti. Naravno, nadahnutih pojavom sve većeg broja nadzornih kamera.

    Živimo li u društvu spavača? Imamo li problema sa slikama? Na kakve smo odabire prisiljeni? Konačno, što je to Tolstojev stroj? Sve su to naslovi poglavlja Palmove eksperimentalno-dokumentarističke fakture, ali i vitualne teksture filma. Čovjek je u današnjem svijetu visoke tehnologiziranosti ujedno i u stalnom stanju visoke kontroliranosti. Film, kao ultimativna struktura društvenog nadzora, u tom postavu zauzima sasvim posebno mjesto. Klasične disciplinarne ustanove poput bolnice, zatvora, škole, vojarne – a koje su bile predmetom filozofijskih analiza (bio)moći jednoga Michela Foucaulta – sve više preuzimaju ulogu objekta društva nadzora koje vizualnim tehnologijama premješta polje nadzora u kompletni životni i socijalni prostor.
    Kontrola niske rezolucije (Low Definition Control – Malfunctions #0), red. Michael Palm
    Sve se više radi o biopolitičkoj paradigmi i društvenoj higijeni te biomoći kao upravljanja stanovništvom. Sve se više radi o prelasku iz Debordova Društva spektakla u Deleuzeovo Društvo nadzora. Palm svoj film narativno uobličuje pozornim gradacijama. Ponajprije imamo slike prostora koji bilježe ljude u njihovu spontanom nasumničnom kretanju gradom. Zatim imamo ljude koji su svjesni prisustva kamere. Na kraju, imamo totalnu računalnu manipulaciju, u kojoj ljudi postaju sredstva za preventivno odstranjivanje svakog narušavanja poretka. Naravno, poanta je u tome da smo svi postali potencijalni zločinci. Ili, teroristi! Nadzorna kamera sve nas čini mogućim subjektima praznog okvira krivnje. Na ljudsko se biće gleda tek kao na smetnju u glatkom funkcioniranju sustava!

    U filmu se spominje već i poslovični primjer Orwellova romana 1984. U novom (post)povijesnom kontekstu njegov se Veliki Brat pretvara u mnoštvo malih sestara utjelovljenih u bešćutnim vizurama nadzornih kamera. Doista, čitav je svijet danas premrežen njima... Arhivi snimaka s tih kamera danas čine neizmjerno blago materijala, primjerice u usporedbi s drevnom aleksandrijskom knjižnicom! Milijun puta veće s milijun puta bržim pristupom toj građi. No, o čemu se u stvari radi kod tih tehnologijskih sredstava? Da li sve to čini vrijednim dokumentom našeg postojanja? Radi li se doista o slikama? Informacijski teoretičari prepoznat će u zrnatoj digitalnoj strukturi ponajprije niz byteova. Kasnije, taj se niz dopunjuje obrisima, linijama, uglovima i okvirima. Tek apstrakcijom iz tog sirovog materijala na kraju razaznajemo zločince, pardon, ljude!
    Kontrola niske rezolucije (Low Definition Control – Malfunctions #0), red. Michael Palm
    Čovjek, kad je svjestan da ga snimaju, nesvjesno postaje normalnim. U tom se trenutku počinje ponašati nesumnjivo, a što je najsumnjivije, ako uzmemo u obzir njegovo biće i identitet. Umjesto mogućeg subjektiviranja kao osobe, ljudi se najprije prepoznaju kao objekti policijske identifikacije, reći će Rancière. Koje su posljedice? Nesagledive i ultimativne! Negdje sredinom filma autor pokušava dati naglasak značajno korisnoj primjeni ove nadzorne tehnologije u medicini – primjerice, tijekom praćenja trudnoće, kao i rane dijagnostike nekih bolesti. No, s druge strane, nadzire se bihevioralna abnormalnost, čak i u prostorima gdje bismo to najmanje očekivali – dok sami trčimo šumom! Na kraju, zajedno s Palmom dolazimo do zaključka da se ipak radi o totalnoj dehumanizaciji tradicionalnog poimanja ljudskosti kao osobnosti.

    Svi mi postajemo na neki način Vomit. Što je taj Vomitrigotina? Radi se o skraćenici za Victims Of Manipulated Information Technologies: žrtve smo tehnologijâ manipuliranja informacijama. Završno poglavlje filma daje i točnu dijagnozu takvih žrtava. Govori se o tzv. živim mrtvacima. I kad umremo, negdje i nekoliko trenutaka ostajemo živima zbog toga što smo pohranjeni u memoriju sustava putem nadzorne kamere. Palmov je film zastrašujuć. Istodobno, umjetnički je i teorijski uobličen kao fascinantan filmski esej. Kontrola niske rezolucije, svakako, jedan je od najvažnijih filmova ovogodišnjeg 5. Subversive Film Festivala.

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 13. svibnja 2012.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji