Trag iščezla svijeta
Ciklus filmova Istvána Szaba: Stoljeće ljubavi i mržnje (Sunshine), Kino Tuškanac, 14. – 17. svibnja 2012.
-
Stoljeće ljubavi i mržnje je film koji odiše autobiografskim elementima, spaja epsko i lirsko sa lakoćom i gracioznošću dajući ovdašnjem gledatelju na trenutke uvid u vlastitu povijest, pogled na nestalu državu u kojoj su živjeli naši djedovi i bake. Iako se primarno bavi poviješću Mađarske, Stoljeće ljubavi i mržnje (1999) govori o životu srednjeistočne Europe nekad i pokušava naći povijesne uzroke kataklizme koju je donijelo 20. stoljeće. István Szabó veliki je mađarski i svjetski redatelj koji je ušao u filmsku povijesti trilogijom remek-djela Mefisto (Mephisto, 1981), Pukovnik Redl (Oberst Redl, 1985) i Hanussen (1988), filmovima snimljenim u suradnji sa briljantnim austrijskim glumcem Klausom Mariom Brandauerom. Mefisto je ovjenčan Oscarom za najbolji strani film, Pukovnik Redl nagrađen je Zlatnom palmom u Cannesu i ubrzo su počeli stizati pozivi iz Hollywooda. Szabó je već izašao iz granica mađarske kinematografije snimajući europske koprodukcije u koje pripadaju i navedeni filmovi.
Zasigurno najskuplji film koji je Szabó snimio, a uz Mefista i najintimniji, je Stoljeće ljubavi i mržnje, film na engleskom jeziku sa holivudskim filmskim zvijezdama u glavnim ulogama, koji na velikom povijesnom platnu prikazuje sudbinu židovske obitelji Sonnennscheine (ime koje u prijevodu znači sunčeva svjetlost) od druge polovine 19. stoljeća sve do pedesetih godina dvadesetog. Kroz trosatni film upoznajemo tri generacije jedne obitelji, njihove ljubavi, tuge, uspjehe i poraze, ali i vihor povijesti čije su često postali marionete. Szabó je pokušao filmom ostvariti filmski ekvivalent Bildungsromana, Buddenbrookove u slici i zvuku, i u tome zamalo uspio.
Kroz živote djeda Ignatza Sonnenscheina, suca i ratnog heroja Austrougarske Monarhije, sina Adama Sorsa, osvajača zlatne medalje u mačevanju na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. i unuka Ivana Sorsa, policijskog inspektora u komunističkoj Mađarskoj, u trostrukoj interpretaciji Ralpha Fiennesa, prisustvujemo veličanstvenoj rekonstrukciji iščezlog svijeta, svijeta koji je Stefan Zweig nazvao jučerašnjim, svijeta francjozefinske monarhije, kavana, literature, slikarstva, životnih radosti i uzbuđenja, svijeta koji u slijepom neznanju stvara neka od najvažnijih umjetničkih djela svoga vremena (Klimt i Schiele, Kafka i Musil...) u sjeni nadolazeće apokalipse.
Szabó je, uz pomoć koscenarista Israela Horovitza, dramaturški vrlo inteligentno i svrhoviton(s obzirom da se radnja filma proteže kroz stotinu godina) film orkestrirao oko obiteljskih ručkova i večera, prikazujući tako ključne trenutke u obiteljskoj povijesti, međusobnim odnosima i reakcijama na kotače povijesti što se neumitno valjaju vanjskim svijetom. Na taj način blagovaonica, dvorište s velikim hrastom koji raste u atriju i ostatak kuće, bivaju ispunjeni događajima, ljudima koji reagiraju jedni na druge, sklapaju brakove, varaju se, smiju i umiru čineći kuću fokalnom točkom svih zbivanja u filmu.
Sestra djeda Ignatza Sonnenscheina, Valerie (Rosemary Harris), kroz čitav se film bavi fotografijom i tako stvara obiteljski arhiv i time obiteljsku povijest. Szabó je suprotstavio mikrokozmos obitelji Sonnenscheine/Sors sa makrokozmosom svjetskih događaja koristeći precizno i repetativno arhivske snimke i fotografije, s jedne strane stoji album obitelji Sonnenscheine a s druge povijesne snimke od jučeranjeg svijeta Austrougarske monarhije, preko pokolja u Prvom svjetskom ratu, uspon nacizma, sve do strašnih arhivskih snimaka genocida nad mađarskim Židovima u Drugome svjetskom ratu.
Szabó uključuje svoje likove u te događaje, kombinirajući snimke glumaca u crno-bijeloj tehnici koja nastoji ostvariti izgled arhivskih snimaka, i prave arhivske snimke, i u određenim trenucima gledatelja još više uroniti u isprepletenost povijesti i te čudesne obitelji. Jer obitelj Sonnenscheine predstavlja sve židovske obitelji istočne Europe koje su se ili raspršile svijetom ili završile u nacističkim logorima, a Szabó ovim filmom odaje počast svim aškenaskim obiteljima, tom nestalom kontinentu običaja, kulture i povijesti, kontinentu potonulom u Holokaustu.
Vrlo bitna tema filma je asimilacija Židova, prvo u Austrougarskoj Monarhiji, a zatim u Mađarskoj između dva svjetska rata i njezino suprotstavljanje stalnom antisemitizmu koji vrije ispod površine na koji nas Szabó s vremena na vrijeme podsjeća. Maestralna je scena koja te dvije suprotstavljene pozicije razotkriva superiornim filmskim umijećem. Scena naizgled odiše srećom. Ignatz , Valerie i Gustav, braća i nećakinja, dolaze promijeniti svoje ime iz Sonnenscheine u Sors u pokušaju asimilacije u mađarsko društvo. Gledamo ih nakon što su obavili službene formalnosti kako nasmijani i sretni trče stepenicama velike secesijske palače uvjereni kako će ih promjena imena pretvoriti u mađarske građane, kako ih prezime neće više dovoditi u neugodne situacije, kako napokon više neće biti građani drugoga reda. Ali gledatelj koji poznaje povijest dvadesetog stoljeća shvaća kako ih promjena imena i njihova žudnja da budu ravnopravni građani u Austrougarskoj Monarhiji neće spasiti budućnosti koja dolazi, budućnosti koja donosi uništenje.
Ta pogreška, iluzija, želja da budu Mađari, koju kao neki zloćudni gen nose i Ignatz Sonnenscheine/Sors, i njegov sin Adam i unuk Ivan u samom je centru filma. Mijenjajući prvo ime, zatim u drugoj generaciji vjeru, oni zapravo samo gube veliki dio vlastita identiteta, a rezultat ostaje isti. Njihova nada u asimilaciju zapravo je uzrok uništenja. Szabó se ovim monumentalnim filmom zapravo pita kako je moguće da je golema većina mađarskih (a i ostalih istočnoeuropskih Židova) bila tako slijepa pred razarajućom silom antisemitizma koja će svoj vrhunac doživjeti dolaskom Hitlera i smrću šest milijuna Židova. To pitanje redatelj provlači cijelim filmom, kroz cijelo stoljeće koje pred nama prolazi u trosatnom spektaklu – je li ih zavarala naivna iluzija kako mržnja prema Židovima nikada neće postati pervazivna sila u društvu, krije li se odgovor u patriotizmu djeda, sina i unuka, koji su svaki na svoj način pridonijeli mađarskom društvu i vjeruju da imaju svako pravo osjećati se kao Mađari? Szabó ne daje odgovor nego pušta da gledamo uspon i pad jedne obitelji čija je sudbina paradigma strašne povijesti europskih Židova.
Film Stoljeće ljubavi i mržnje vrlo je dobar film kojij, premda nije na razini spomenute redateljeve trilogije iz osamdesetih, uspijeva zadržati pozornost i zanimanje gledatelja tijekom cijelog trajanja, djelo kojim Szabó i njegova redateljska vještina prizivaju iz tmine povijesti iščezli svijet i ljude koji su u njemu obitavali. Svijet koji je nekoć postojao a danas ga više nema. Zweigov „Jučerašnji svijet“.
© Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 21. svibnja 2012.
Piše:

Strašek