
Nedodirljivi pred svjetsku filmsku publiku dolaze obilježeni dvjema činjenicama: posrijedi je drugi najgledaniji film u francuskoj nacionalnoj kinematografiji, a Omar Sy prvi je crnački glumac koji je dobio Cesara za najbolju glavnu mušku ulogu. Naravno, spomenuti kurioziteti, kao i to da se film smatrao pravim kulturnim događajem godine u Franuskoj, ne moraju i ne govore ništa o umjetničkoj kvaliteti filma, premda je zanimljivo vidjeti zašto je ovaj uradak pobudio toliku pažnju kinopublike.
Neosporno je kako film redateljskoga tandema Oliviera Nakachea i Erica Toledana (Those Happy Days) može sebi priskrbiti različite kulturološki obojene kritike kako djelo progovara o bogatom i kulturno osviještenom Francuzu u misiji za kulturnim prosvijetljenjem neobrazovanoga afričkoga imigranta iz pariškoga predgrađa, premda smatram kako bi takve kritike patile od prevelike političke korektnosti. Unatoč tome, redateljski dvojac ne uspijeva uvijek najspretnije izbjeći stereotipizaciju jer, htjeli mi to priznati ili ne, lik Senegalca Rissa, ali i Francuza Philippea, utemeljen je na liniji stereotipozacije. Primjerice, prizor u kojem se Riss divi svojoj novoj kupaonici odveć je karikiran za vlastito dobro. Međutim, ako usporedimo Nedodirljive s još jednim recentnim hit filmom koji se bavio rasnom problematikom – prošlogodišnjim Tajnim životima kućnih pomoćnica, uvidjet ćemo kako Nakache i Toledano ipak imaju više takta.
Dok je američki crowdpleaser umiveno pokušavao umiriti američku bjelačku grižnju savjeti oko rasne segregacije koje je zaživjela još duboko u dvadesetom stoljeću te prikazati vrle bijelce koji su dali svoj obol u spašavanju crnačkoga stanovništa od primitivnoga rasizma bez da jasno istakne kako su bijelci ti koji su doveli do situacije da se nebijelci moraju boriti za svoja prava, francuski filmaši ipak su mnogo više, iako implicitno, usmjereni na francuski šovinizam prema imigranata. Uostalom, posrijedi je društveno-kulturna problematike koja je posljednih nekoliko godina posebice relevantna otkad je Angela Merkel proglasila smrt multikulturalnosti, a Sarkozy se u svojoj predsjedničkoj kampanji svesrdno zalagao za manju propusnost francuskih granica.

Veliku gledanost ovoga filma, tako, možemo pripisati njegovoj društvenoj aktualnosti, odnosno pravodobnom reagiranju na kulturno-političke procese koji se zrcale u pozadini priče, iako autori nisu u svojoj stereotipizaciji, a katkada ironizaciji štedili niti jednu stranu. S jedne strane su Francuzi, krajnje opsjednuti svojom kulturom i načinima kako da je nametnu drugima bez da sagledaju činjenicu da i suprotna strana ima vlastiti oblik kulture iz koje oni sami također mogu nešto naučiti. S druge strane, došljačka kultura se često pretjerano zatvara u svoje okvire, čime dolazi do getoizacije, međutim, film također implicitno sugerira kako dobar dio krivice leži na državnom birokratskom aparatu koji nema dovoljno želje kao niti znanja da pomogne tim ljudima. Ironizacija spore državne administracije također je umetnuta u film, primjerice, u prizoru kada Riss prepoznaje skladbe Bacha, Vivaldija i inih klasika na temelju njihove, zapravo, komercijalizacije – prilikom poziva službi za zapošljavanje, primjerice, govorni automat svoju funkciju započinje nekom od klasičnih skladbi ili, posebice, kada vas stave na beskonačno čekanje.
Film, treba priznati, nema osobito originalnu i inovativnu priču – ona se temelji na razvoju snažnoga prijateljestva između dvaju likova suprotnih svjetonazora te klasne i rasne pripadnosti, što je odavno iskušana i nebrojeno puta korištena filmska formula. Iako temeljen na istinitoj priči, film je donekle modificira pa mijenja nacionalnu pripadnost jednoga od protagonista iz Alžirca u Senegalca. Promjena je očito prouzrokovana, prije svega, društvenom aktualnošću i nedavnim prosvjedima u pariškim predgrađima, čime su autori dodatno pokušali podići horizontu očekivanja gledatelja.
U razmatranom kontekstu Nedodirljivi su ultimativno melodramatski film, jedna pomaknuta francuska inačica Sirkove Imitacije života, premda je svakako dobra i hvale vrijedna strana ovoga filma što nikada ne upada u jeftin sentimentalizam i banalnu patetiku. Pritom je radateljski stil poprilično rafiniran, kako uostalom i dolikuje filmu koji se poigrava melodramatskim obrascima, što je dodatno pojačano glazbenom podlogom talijanskoga pijanista Ludovica Einaudija. Unatoč činjenici kako je djelo namijenjeno širokom krugu gledatelja jer je posrijedi svojevrsna verzija takozvanih terapeutskih filmova u kojima gledatelji mogu eskapistički uživati tijekom dva sata kako bi se uvjerilo da dobri ljudi i čvrsti međuljudskih odnosi bez obzira na sve još uvijek ne samo da postoje, nego su i mogući, autori vješto izbjegavaju sve zamke u koje su mogli upasti. Primjerice, u filmu nema velikih i melodramatskih obrata, što je već naglašeno uvodnom sekvencom filma koja kronološki pripada samom kraju priče. Nakon toga se radnja ciklički vraća na svoj početak i kreće od upoznavanja protagonista do spomenutiga prizora i potom epiloga. Takvo postavljanje naracije omogoćilo je redateljima da gledateljima već na početku otkriju kako će s protagonistima sve biti u redu pa se mogu prepustiti praćenju razvoja likova i njihova odnosa.
Osim vješto izbalansiranih melodramatskih akcenata, Toledano i Nakache priču su vješto natopili humornih elementima. Iako im gegovi ponekada podilaze ukusu široke publike, osvježenje je u tome što njihov humor nije niti malo pristojan, a često ni politički korektan. Međutim, film ponajviše duguje dvojici glavnih glumaca – spomenutom Omaru Syju i Françoisu Cluzetu koji su upečatljivo utjelovili dvije karakterno i društveno sasvim oprečne osobe, prilikom čega njihov odnos dodatno uvjerljivim čini svojevrsna kemija koja djeluje između njih.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 14. svibnja 2012.