Za početak, malo trivije: da je prvi zlatni kipić za animirani film izvan Sjedinjenih Država otišao u ruke Dušana Vukotića, za Surogat, ne treba više ponavljati, no znate li kome je prvom izvan Sjedinjenih Država uručen zlatni kipić za najbolju pjesmu? E, to je već malo teže. Radi se o pjesmi Djeca Pireja, znanoj i pod nazivom Nikad nedjeljom, budući da se upravo tako zove film u kojem se našla (Pote Tin Kyriaki; kojeg je režirao i inače prerijetko spominjani Jules Dassin). Pjesmu koja je i na ovim prostorima nekoć bila vrlo popularna – zahvaljujući i vrsnoj izvedbi Lole Novaković – u toj je mediteranskoj komediji otpjevala prostituka Ilja, a Ilju je utjelovila Melina Mercouri, za što je i nagrađena brojnim priznanjima, među kojima je i nagrada za najbolju glumicu na festivalu u Cannesu. Samo koju godinu kasnije Mercouri će s Dassinom stupiti u gotovo tridesetogodišnji brak, a zatim zbog politike (?) potpuno napustiti glumu. Sve je to zanimljivo, ali kakve to veze ima s filmskim festivalom u Linzu?
Sljedeće: prilično je nepoznato da je upravo Melina Mercouri – kao grčka ministrica kulture – idejna začetnica projekta Europska prijestolnica kulture, pa stoga i ne čudi da je prvi takav grad 1985. bila – Atena. Prije tri godine je tako Europskom prijestolnicom kulture proglašen baš Linz, što je – po priznanju same direktorice festivala Christine Dollhofer – itekako proširilo mogućnosti organiziranja jedne takve kulturne zgodbe. No, projekt koji relativno sigurno plovi dalje, u druge gradove, bio je samo dodatna snaga ubrizgana u već tada ionako cijenjeni festival. Festival znakovita imena Crossing Europe, koji se već osam godina sve sigurnije i sigurnije penje prema prijestolju najkvalitenijeg festivala europskih filmova. A ako tamo nekim čudom još i nije stigao (jer kriteriji su za svakog različiti), vjerujte mi na riječ – zaista nije daleko.
Na festivalu sam sudjelovao kao član ocjenjivačkog suda FEDEORA-e (Društva filmskih kritičara Europe i Mediterana), a zadaća tog ocjenjivačkog suda bila je vrednovati dokumentarce redatelja mlađih od 33 godina. U toj je kategoriji bilo raznolikih filmova od kojih treba izdvojiti dva: Pismo iz Njemačke (Ein Brief aus Deutschland) redatelja Sebastiana Meza, kojem je pripala glavna nagrada, i Groblje (Hauptfriedhof) redateljice Melanie Jilg, kojem je dobio posebno priznanje. Pismo iz Njemačke uradak je vrlo klasične tematike, a kazuje priču o tri žene iz istočne Europe su napustile svoje domove u potrazi za boljim životom, da bi onda slijedom raznoraznih okolnosti završile o lancu prostitucije. Izuzetno angažirana tema koja igra na gledateljeve emocije i empatiju a nerijetko svojom nametljivošću i/ili preuzetnošću proizvede kontraučinak.
Mez je, izgleda, potpuno svjestan brojnih sličnih primjera, te se stoga odlučio na potpuno drukčiji problematici koju obrađuje. Likove oko kojih se cijela radnja ispreplela tako u nijednom trenutku ne pokazuje, dok njihove ispovijedi – koje slušamo u offu – pripovijedaju neki drugi ljudi. Tako, umjesto klasičnog talking heads pristupa koji bi se u petnaestak minuta ispraznio, na ekranu gledamo puste gradske ulice, kućne interijere ili snimke nadzornih kamera u bordelima, čime Mez postiže toliko potreban efekt očuđenja. Navedene statične snimke uparene sa glasovima krajnje distanciranih pripovjedača mislima gledatelja dopuštaju, ako ne i uvjetuju, povremeno lutanje, što je u ovom slučaju gotovo nužno kako bi se ta vrlo zahtjevna tematika učinila gledljivijom.
Mez se stoga fokusira na filmsku formu kao takvu, što zapravo čini i Melanie Jilg u svojem Groblju, čiju osnovu čini portret naslovnog mjesta. Snimljeno u crno-bijeloj tehnici, pretežito vrlo dugih i najčešće statičnih kadrova, Groblje je prava filmska poslastica koja svoje uzore nalazi u Dreyeru, Bressonu i Kubricku. Kao i u slučaju Mezovog filma, vrlo zahtjevnoj temi pristupa se na inovativan način, pri čemu se teret iste višestruko oslobađa. Groblje je kontemplacija o životu i smrti, no kontemplacija čija se buka sastoji u tišini. Još je Robert Bresson u svojim Bilješkama o kinematografiji (Notes sur le cinématographe, 1975) zapisao da je tek izum zvuka na filmu otkrio tišinu. Gotovo u potpunosti neverbalan, film tjera gledatelja da u onome što gleda (prazni hodnici, drvoredi,...) makar i na silu upiše značenje, da bi na kraju sam mogao zaključiti kako je upravo to upisivanje ono čega se treba otarasiti.
Treba napomenuti i kako su dva programa s igranim filmovima – Glavni program i Panorama – ponudila neke od najboljih naslova posljednjih godinu dana. Tako su gledatelji mogli pogledati bugarski film Ave Konstantina Bojanova o djevojci koja izmišlja priče kako bi se lakše nosila sa stvarnošću, ili švedski Play Rubena Ostlunda o bullyjingu među djecom. Kod Ave najviše fascinira nenametljivi metafilmski podtekst u odnosu mladića koji naslovnu junakinju upoznaje tijekom autostopiranja, a koji je gotovo pa recipročan odnosu recipijenta i umjetničkog djela, dok Play – kao najbolji film 2011. uopće – zastrašuje koliko svojom uznemirujućom tematikom toliko i hladnokrvnom redateljevu pristupu istoj, pri čemu se teško razaznaje jesu li duge i statične snimke distancirane kamere posljedica redateljeva straha da se suoči s onim što snima ili pak nekog perverznog hičkokovskog voajerizma. Među ostalim naslovima u tim konkurencijama bili su vrlo solidna Elena Andreva Zvjaginceva, briljantni Torinski konj (A torinói ló) Bele Tarra ili upečatljivi Vikend (Weekend) Andrewa Haigha, koje smo već imali prigodu vidjeti u nas, što na festivalima što u redovnoj/ograničenoj distribuciji. Kad se sve to zbroji, evidentnom postaje činjenica da Christine Dollhofer i njezin tim pomno biraju filmove, te nije pretjerano reći kako i sljedeće godine očekujemo isto tolko filmskih poslastica.
© Dean Kotiga, FILMOVI.hr, 10. svibnja 2012.
