Pogled u ogledalo

21. dani hrvatskog filma, Zagreb, 16. – 22. travnja 2012.: Dokumentarni film

  • Nije ti život pjesma Havaja, red. Dana Budisavljević

    Dokumentarni filmovi na ovogodišnjim su Danima hrvatskog filma opet dobro prošli. Nagrađeni su filmovi Veliki dan i Blokada, a uz to je posebno priznanje dodijeljeno filmu Nije ti život pjesma Havaja redateljice Dane Budisavljević. Selektori su bili vrlo oštri i u dokumentarnom se filmu našlo puno manje filmova nego inače. No šteta je da nije bilo niti jedne premijere, čemu je jedan od glavnih uzroka ZagrebDox, koji se održava mjesec i pol prije Dana i tako prvi pokupi ono najbolje što se u hrvatskoj dokumentaristici snimilo u prošloj godini. Ali to su problemi festivala, a u ovome tekstu bavit ćemo se s nekoliko nagrađenih i istaknutih dokumentaraca.
    Veliki dan, red. Đuro Gavran
    Glavnu nagradu na Danima dobio je film u produkciji ADU-a, redatelja Đure Gavrana Veliki dan, koji se bavi kulturom i folklorom vjenčanja u današnjoj, postranzicijskoj, kapitalističkoj Hrvatskoj. I čini to na nepretenciozan i zabavan način kontrapostirajući uvriježenu legendu o vjenčanju, vitezu na bijelom konju i princezi u bijeloj haljini i današnju hrvatsku stvarnost. Prikazujući paralelno tri vjenčanja, različita po ekonomskom i socijalnom statusu i geografskom smještaju, Gavran minuciozno predočuje kakav je to biznis postao i kakva nam je društvena kultura tijekom tog važnog dana. Bez obzira na razlike između tri izabrane obitelji, rezultat je na vjenčanju isti, što nam i prikazuju odlično montirani prizori priprema za vjenčanje, mladenaca, obitelji, preko hrane do kulminacije u pijanom pjevanju na neki narodnjački hit. Snaga je ovog filma u paralelnom prikazu posla što obavljaju organizatori vjenčanja i sudionika vjenčanja u njihovu deliriju te u načinu na koji je film strukturiran. Bez puno glava koje govore, ovo je film brza ritma i izvrsnih sekvenci paralelne montaže, koje govore više nego bilo što izgovoreno u filmu. Đuro Gavran izabrao je fenomen hrvatskog društva i pretvorio ga u potentnu metaforu naše zemlje. Stavio je ogledalo pred nas i dopustio nam da se dobro pogledamo.
    Blokada, red. Igor Bezinović
    Blokada mladog i uspješnog dokumentarista Igora Bezinovića film je o studentskom štrajku koji je potresao zemlju prije par godina. Nastao u koprodukciji Restarta i Factuma, film pokazuje blokadu i štrajk studenata iz njihove vlastite pozicije razotkrivajući ono što se zbivalo iza kulisa prvog velikog studentskog događanja nakon 1971. Bezinović se kao član grupe koja je pokrenula štrajk našao u zavidnoj, insajderskoj poziciji o kojoj sanja svaki dokumentarist. Dok je Saša Ban u svojem filmu Zemlja znanja blokadu promatrao izvana, Bezinović se nalazio u uzbudljivom epicentru događaja koji su se odvijali pred njegovom kamerom (uz Bezinovića film su snimila četiri različita snimatelja, među njima i redatelj Velikog dana Đuro Gavran). No dramaturški se Bezinović našao u problemu, koji je po mom mišljenju uspješno riješio. Naime, studenti su bili vrlo izričiti da njihov štrajk nema vođa i da se sve odluke donose na plenumu direktnim glasanjem, što je redatelja natjeralo da se odluči hoće li slijediti određene protagoniste i pomoću njih ispričati priču ili će se jednostavno prepustiti dokumentiranju događaja, uzbudljivih i dosadnih, da bi nešto što se odvijalo duže vrijeme za nas gledatelje sabio u sat i pol svog filma. Bezinović se odlučio za drugu opciju i snimio dokumentarac tehnikom zvanom fly on the wall, pribjegavajući rješenjima pokreta zvanog direct cinema i time donio pravu odluku.
    Blokada, red. Igor Bezinović
    Blokada vjerno pokazuje što se zbivalo u hodnicima i sobicama Filozofskog dok su vani čekale novinske ekipe i tražile ekskluzivu. Dramaturški sabiti u sati pol dulji vremenski period i neminovna ponavljanja, konstantne pregovore i sam štrajk, uz to bez istaknutih glavnih protagonista preko kojih bi gledatelja emotivno angažirao, bio je zacijelo vrlo težak posao, ali je rezultat uspješan i kompleksan film, dokument vremena kada je gnjev i frustracija prokuljala fakultetima diljem Hrvatske. Bezinović prikazuje blokadu kronološki, birajući iz bogata materijala upečatljive i pomno promišljene elemente i uklapajući ih u kompaktnu cjelinu koja odiše lakoćom iako je materijal težak i ozbiljan. Filmom defilira galerija likova, od studenata do čelnika sindikata, dekana, rektora pa do samog ministra Primorca (to je i jedini dio filma koji se ne odigrava na fakultetu nego u prostorijama Stojedinice), a redatelj ih sve pregledno prikazuje, pokazujući promjene u mišljenjima, sukobe istih, političke manipulacije i studentsku ustrajnost. Bezinović je fakultet shvatio kao utvrdu borbe protiv proždrljivog neoliberalnog kapitalizma.

    No, iako duboko involviran u događaje koje je odlučio snimiti i prikazati, film pokazuje da Bezinović nije birao strane, nije napravio plošan pamflet o kompleksnom problemu koji muči ovo društvo. Svojim je filmom želio pokazati da postoji potencijal za aktivizam u mladim ljudima, da se jedinstvom može boriti protiv sistema, da se u Blokadi ne radi samo o blokadi sveučilišta i borbi protiv plaćanja školarina nego o problemu koji pokriva sve aspekte našeg društva. Jer se na pitanju školarina taj sistem neće zaustaviti. Radi se o sramotnoj metamorfozi javnih dobara u privatne ruke na račun naroda. Blokada je film koji širi svijest kako je akcija moguća, kako borba nije gotova, kako još postoji nada. Iako završava ukidanjem štrajka bez postignuća konkretnih ciljeva, želja za promjenom vidljiva je tijekom cijelog filma, koji ne završava u atmosferi poraza nego u duhu prkosa i nade.
    Nadzorna kamera, red. Željko Kipke
    Film Nadzorna kamera hrvatskog slikara, redatelja, konceptualnog umjetnika i kritičara Željka Kipkea pomalo se nastavlja na Blokadu. Kipke je svoj kratki dokumentarac koncipirao oko svakodnevnog snimanja zgrade koja se počela graditi nasuprot njegova stana. I ovdje je dokumentarist u povlaštenoj poziciji, gdje materijal za film može snimati iz dnevnog boravka. Drugu komponentu filma čine nadzorne kamere, koje Kipke u preciznom montažnom ritmu izlaže gledateljevu oku tjerajući ga da shvati kako je promatran u gotovo svakom trenutku te da istovremeno pronađe ironiju kako autor nadzire nadziratelje te da u toj činjenici shvati vlastiti potencijal. Jer i Nadzorna kamera film je koji potiče na promjenu, na akciju. I sam je sačinjen od promjene – gledamo svako jutro u panoramskom švenku kako pred našim očima izrasta nova zgrada. Tijekom izgradnje Kipke saznaje koja će biti namjena zgrade koju nadzire. Zgrada je namijenjena tajnim službama. I u toj se informaciji sažimaju sve komponente odlična, višeslojna i zabavna Kipkeova dokumentarca.
    L.E.F., red. Goran Trbuljak
    L.E.F. legendarnog hrvatskog snimatelja, umjetnika i redatelja Gorana Trbuljaka devetominutni je dokumentarac koji pokazuje prizore koje svi dobro poznajemo iz svakodnevnog života: prizore ljudi koji kopaju po smeću da pronađu ono što je drugom bilo smeće. Snimljen u tri grada, Parizu, Mexico Cityu i Zagrebu, Trbuljak nam pokazuje ponižene i uvrijeđene svijeta, ali istovremeno intervenira u ono što snima, ispisujući slova L,E;F na kante iz kojih ljudi vade boce. A to su početna slova slavnog slogana Francuske revolucije Liberté, égalité, fraternité i ideala slobode, jednakosti i bratstva, koja postavljena u kontekst snimljenog materijala odaju koliko se čovječanstvo udaljilo od tih ideala. I Trbuljak traži odgovor u vremenu divljeg, darvinističkog kapitalizma i ovim nas je filmom pozvao u akciju. Slijedimo ga!

    25. sat Tomislava Mršića, poznatog montažera i redatelja, nastao uz potporu HAVC-a i HRT-a, film je o satu viška do kojeg dolazi kada se prelazi iz ljetnog u zimsko računanje vremena te to utječe na promet vlakova, a putnici, kondukteri i željezničari prisiljeni su čekati u tom izgubljenom satu. Tijekom filma promatramo kako vrijeme teče i utječe na putnike u vlaku, na šefa stanice, na ostale željezničare. Mršić uspijeva uhvatiti iščašenost tih trenutaka pokazujući ljude izbačene iz svakodnevne rutine i njihove reakcije na to. Film je vrlo tih, sastavljen uglavnom od zvukova, prolaznih rečenica, prizora vlaka u mraku, svjetala i usputnih pogleda putnika. Redatelj s lakoćom i preciznošću prikazuje situaciju, pogađa atmosferu i film teče bez napora. No ono što nedostaje ono je što je Mršić znao i prije filma – krajnje razrješenje. I ono dolazi: život se nastavlja. Vlakovi kreću, putnici putuju, a društvu je ostao zapis u 25. satu.

    © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 29. travnja 2012.

Piše:

Nikola
Strašek

kritike i eseji