
Uspjeti u životu, imati dom, suprugu/supruga, djecu i uspješnu karijeru. Družiti se s utjecajnim ljudima, kretati se u krugovima viđenih, biti netko i nešto te, na kraju, biti sretan? Najprije biti mlad i neobuzdan, u jednom se trenutku skrasiti i biti voljen, sazrijeti, steći društveni ugled, ostarjeti kao takav, umrijeti. Je li to, to? Modeli sreće u društvu obilja i blagostanja uglavnom su lako opisivi. No, čemu sve to? Da bismo u očima drugih izazvali zavist ili doista bili sretni? Skup svih tih pitanja vezan je uz jedan tek naoko malen film. Oslo, 31. August drugi je dugometražni igrani film dansko-norveškog redatelja Joachima Triera, koji je već pobudio pozornost svojim osebujnim intelektualističkim prosedeom u kojem glavnu riječ imaju baš riječi. Ipak, i te su riječi nedostatne u primarno vizualno filmskome mediju... Slike u kojima se šuti u slučaju su Trierova filma još mnogo pričljivije od svega izgovorenog. Anders Danielsen Lie – jedan od protagonista i autorova prvijenca Reprise (2006) – utjelovljuje Andersa, narkomana recidivista koji ponovno posjećuje društvo i ljude što ih je morao napustiti zbog svog liječenja od ovisnosti. Njegova je ovisnost, saznajemo, bila višestruka. Osim o kokainu, LSD-u, heroinu, speedu, cracku... Anders je bio i alkoholni, pa i seksualni ovisnik. Zbog tih svojih ovisnosti nije uspio održati niti jednu vezu ni sa kime u svome 34 godine dugom životu. Tako se i, čini se, jedina do koje je Andersu stalo, Iserline, u filmu ni ne pojavljuje. Ostaje tek sjenkom njegova sjećanja, koju on ne može prizvati ni uzastopnim pozivima i sms porukama.

Trier film započinje s dokumentarnim snimkama i glasovima u pozadini. Ovaj intro iscrtava mapu norveške prijestolnice podcrtavajući je melankoličnim iskazima. Upravo je ta melankolija ono što ostaje ozračjem cijeloga filma. „Bili smo mladi... prvi put smo se kupali u na Oslandskom fjordu, prvi put smo se voljeli i vodili ljubav, u našim životima otvarao se čitav svijet...“ – otprilike takvim iskazima obilježen je okvir ulaska u Oslo, 31. kolovoz. I kasnije, film će biti prožet sličnim, ponajvećma melankoličnim iskazima. Nesumnjiva je autorova namjera bila i skinuti veo sa samozadovoljnog malograđanskog života u koji uranjaju svi Andersovi prijatelji iz ludih godina.
U dugim sekvencama razgovora između njega i, primjerice, druga iz davnih dana, Thomasa (Hans Olav Brenner), iscrtavaju se sve konvencije društvenih rituala u kojima živi Andersov uspješni antipod. Thomas je, saznajemo, sveučilišni profesor, drži predavanja koja nitko ne sluša, piše članke koji nikoga ne zanimaju i nitko ih ne čita, druži se s ljudima s kojima nema ničeg zajedničkog... Više se ne seksa sa svojom suprugom, za koju pretpostavlja da ga prezire. Ukratko – uspješan je čovjek! Naravno, autorski je komentar u ovakovoj karakterizaciji i više nego čitljiv. No što sa samim Andersom? Njegov je životni itinerar bujicom riječi iskazan u sekvencama u kojima on besciljno luta Oslom. Mažen i pažen od roditelja, naučen od njih da prema svakome zauzme slobodouman i kritički stav, solidna humanističkog obrazovanja, Anders je posve nesposoban nositi se s teretom odrastanja! Protagonist Trierova filma tako je pomalo zakašnjeli buntovnik bez razloga. No kakav razlog zapravo trebamo imati da bismo postali buntovnici? Jer, upravo kad imamo sve, zapravo nemamo ništa!

Samo autorovo vođenje filmske pripovijesti i konstruiranje njezina protagonista referira se na brojne kulturološke obrasce naše zapadne civilizacije. Prisutne su literarne, glazbene, ali i filmofilske reference. Ponajviše, svojom sjetom i melankolijom priziva se francuski poetski realizam. Ipak, nameću se i asocijacije uz filmove Alaina Resnaisa te njihovu eksplicitnu filozofičnost. Pronalazimo citate iz Prousta, Adorna, Camusa (o samoubojstvu, kao jedinom pravom filozofskom pitanju), ali je konačna filmofilska asocijacija vezana uz skandinavskog maga, Ingmara Bergmana. Prizor protagonistova sviranja glasovira u posljednjoj sekvenci filma izravna je autorova posveta Jesenjoj sonati (1978). Čini mi se, da je tim kadrovima Trier završio svoje Oslo, 31. kolovoz, bilo bi to kudikamo dojmljivije zaokruženje filmske priče! Ipak, autor se odlučio za cikličko prizivanje kadrova početka, kako bi naglasio protagonistovo bezizlazje.
Ono što ponajviše ostaje kao konačni utisak cjeline filma njegova je (s)umornost. Pritom, nije sumoran tek Andersov zlehudi usud povratka narkomanskoj ovisnosti, nego je cjelokupno ozračje naglašeno sumorno. Parovi koji su u braku, a koji se trpe zbog drugih i okoline... sestra koja ne želi vidjeti brata jer se boji da bi mogao unijeti nemir u njezinu sretnu lezbijsku vezu, urednici komercijalnih tiskovina koji otvaraju vrata na englesko tržište, ali zatvaraju vrata nekome tko je doista dobar u pisanju (jer je narkomanski recidivist), prijetvorni bivši prijatelji koji te žele poniziti – cijeli je niz takvih sekvenci u Trierovu filmu.

Kakav je pak grad Oslo, naslovni protagonist, a ne samo prostorni okvir redateljeva ostvarenja? Iza naših predrasuda o zemlji blagostanja i socijalne solidarnosti otvara nam se prizor jednoga nekad lijepa, no sada posve bezlična grada. (No takve su sve prijestolnice Zapadne Europe. Zašto ovdje ne spomenuti i Zagreb, nekoć grad s identitetom i prepoznatljivom spoznajnom kartografijom intimnih i dragih mjesta, a danas preplavljen trgovačkim centrima i staklenim zgradama, pa i u samom središtu grada?) Andersovo otuđenje, dakle, vezano je i uz posvema otuđeni Oslo. Redatelj nema razumijevanja prema naslovnome toponimu svojega filma, bilježeći ga s distance s koje se ne može ocrtati gotovo ništa lijepog i umirujućeg. Trierov je film beznadežno očajan i gorko lijep u tom svom nemiru i ružnoći. Hoće li se stvari srediti i sve doći na svoje mjesto (pita se jednom njegov protagonist)? Nedvosmislen je odgovor Joachima Triera i njegova filma: „Ne, neće!“
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 28. travnja 2012.