Tri desetljeća kontinuiranog djelovanja dovoljna su za etabliranje filmskog festivala, a istanbulski, koji se održava svake godine početkom travnja u ovogodišnjem se izdanju također potvrdio kao važna i kvantitetom značajna kinematografska manifestacija. Za usporedbu, evo brojki: oko sto i četrdeset tisuća gledatelja, 220 filmova iz 52 zemlje, 22 zanimljiva programa u sklopu sedam kinodvorana (neke od njih tipični su multipleksi, a neka kina još uvijek su stare i šarmantne, tijesne dvorane pohabanih i neudobnih stolica i nešto lošije kvalitete slike i tona). Uz to, Festival je zainteresiranima nudio i specijalizirane radionice, okrugle stolove i predavanja, tako da je sve skupa bilo mnogo više programa nego što prosječan filmski kritičar može pogledati. Stoga se većina morala odlučiti na koje će se sekcije fokusirati, a najzanimljivije su dakako bile međunarodna (jedanaest filmova) i domaća konkurencija (dvanaest filmova). Glavna nagrada nosi naziv Zlatni tulipan, prema cvijetu koji je osobito omiljen u Istanbulu i koji je toliko drag Turcima da mu čak posvećuju i travanjski Festival tulipana koji se održava paralelno s filmskim festivalom.
Domaća produkcija posebno je zanimljiva jer je ovo jedinstvena prilika pogledati recentne turske dugometražne igrane ali i dokumentarne filmove, sa solidnom produkcijom od četrdesetak naslova godišnje. Mnogi od njih neće se moći vidjeti ni na brojnim drugim festivalima, niti u široj distribuciji, uz iznimku nekoliko značajnih imena koja uporno osvajaju nagrade po Europi. Ali, ništa manje nije bila zanimljiva ni međunarodna selekcija (glavnim žirijem je ove godine predsjedao poznati turski redatelj Nuri Bilge Ceylan), iako sam, iskreno rečeno (čime dijelim sud nekih drugih kolega kritičara) očekivao malo bolji izbor filmova s obzirom na reputaciju Festivala. Krenimo redom.
Od naslova koje valja izdvojiti tu su npr. Kraljevska afera (En kongelig affære) danskog redatelja mlađe generacije Nikolaja Arcela, dvosatna epska romansa, odnosno preciznije kazano povijesna drama u kojoj se isprepliću strast, ljudska zloba, dvorska politika, izdaja i preljub. Priča je smještena na danski dvor osamnaestog stoljeća i temeljena na stvarnom i kontroverznom događaju iz danske povijesti; riječ je o intrigantnom ljubavnom trokutu – nezadovoljna infantilnim, konzervativnim i neukim mužem kraljem Kristijanom, njegova žena Matilda upušta se u ljubavnu aferu s dvorskim liječnikom Struenseeom, čovjekom koji u Dansku nastoji unijeti revolucionarne prosvjetiteljske ideje i to doslovce plati glavom zbog konzervativne i nazadne dvorske sredine predvođene kraljevom majkom i lokalnom sudskom i klerikalnom vlastelom. Film je upečatljiva i uspjela ekranizacija historijskog događaja koji osim raskošne scenografije i kostimografije nudi i suptilnu karakterizaciju likova, a u nekim segmentima pomalo podsjeća na Mariju Antoanetu ili pak Barryja Lyndona (lik prilagodljivog oportunista koji je istovremeno nepopravljivi idealist i na kraju plaća danak vlastite revolucionarnosti i taktičkih pogrešaka). Arcel je snimio potencijalno komercijalni hit s holivudskim prosvjetiteljskim pedagoškim dodatkom, ali to ne umanjuje i neke artističke vrijednosti filma. Slično se može reći i za Orkanske visove (Wuthering Heights), još jednu u nizu adaptacija klasika Emily Brontë, redateljice Andree Arnold, također dvosatnu sagu koja je pak osvojila simpatije kritičara osvojivši FIPRESCI nagradu.
Još jedan film vrijedan pozornosti pitka je i intrigantna čileanska drama Bonsai Cristiána Jiméneza, snimljena u šarolikoj čileansko-argentisko-francusko-portugalskoj koprodukcije. U osnovi, riječ je o ljubavnoj priči gdje paralelno pratimo dvije narativne linije koje povezuje lik mladog studenta i osam godina starijeg autora koji preživljava pretipkavajući rukopise uglednom romanopiscu, ali se jednog dana odluči sam napisati roman koji kasnije ipak neće biti objavljen pod njegovim imenom. Unatoč nekim očitim nedostacima (povremene slabe točke u scenariju, konfuzna naracija), film stvara dojmljivu atmosferu miješanja stvarnosti i fikcije koja je srž ovog filma: fikcija može postati laž, ali isto tako i naracija, kao i istinska ljubav (protagonist oživljava fiktivnu ljubavnu vezu koju je imao s djevojkom u studentskim danima, čineći je vlastitom spisateljskom inspiracijom). Bonsai drvo iz naslova filma ovdje je metafora za manipulaciju, kod drveta veličinom i oblikom, a kod junaka fikcionaliziranom ljubavnom pričom i prošlošću.
Posve je drukčije intonirana socijalna drama Snjegovi Kilimandžara (Les neiges du Kilimandjaro) iskusnog francuskog redatelja Roberta Guediguiana o pokušaju pronalaženja životne sreće, svim ljudskim nedaćama usprkos. Ovdje treba usput spomenuti i psihološku dramu Odgoda (La Demora) urugvajskog redatelja Rodriga Plaa, vrlo jednostavnu i asketski snimljenu, ali donekle dirljivu priču o kćeri koja odluči ostaviti svog dementnog oca na ulici jer ga u siromašnim uvjetima ne može prehranjivati niti se brinuti o njemu. Iako nije emocionalno dovoljno snažna, priča fokusirana uglavnom na dvoje likova ipak plijeni dramatičnošću postignutom minimalnim dijalozima i gestama.
Njemačka drama Pukotine na oklopu (Die Unsichtbare) Christiana Schwochowa moćno je i potresno ostvarenje koje na prvi pogled djeluje kao kopija Oscarom ovjenčana Crnog Labuda (Black Swan) Darrena Aronofskog, međutim, po osobnom sudu, riječ je o mnogo boljem i originalnijem ostvarenju (a i protagonistica Stine Fischer Christensen može se mjeriti s Natalie Portman). Sličnost je poprilična: u potonjem filmu promatramo transformaciju baletom opsjednute plesačice koja mora otkriti svoju mračnu stranu ne bi li se u cijelosti uživjela u ulogu Crnog labuda, žrtvujući se, a istovremeno koketirajući s koreografom. U Schwochowljevom pak filmu pratimo sudbinu mlade glumice koja se želi probiti u glumačkim krugovima i uspijeva dobiti glavnu ulogu u zahtjevnoj psihološkoj drami. No, ulazeći u vezu s redateljem i radeći na ulozi, postupno shvaća da to nije samo teatarska rola, nego brutalna vježba u kojoj mora razotkriti svoju najmračniju stranu, ne prežući ni pred najmučnijim izazovima da bi ostvarila ulogu hladne i proračunate plavuše, daleko od stvarnog karaktera glavne junakinje. Film je suptilno gradirano ostvarenje uvjerljive i dojmljive glume (Fischer Christensen nagrađena je u Karlovym Varyma za najbolju žensku ulogu), potresnih prizora, sugestivne kamere i inteligentnog scenarija.
Najusamljeniji planet (The Loneliest Planet) u cjelini gledano vjerojatno je najbolje ostvarenje u međunarodnoj konkurenciji, te je, čini se, opravdana odluka žirija da se glavna nagrada dodijeli upravo toj neobičnoj, montažno inovativnoj, scenografski atmosferičnoj i narativno intrigantnoj priči o mladom paru Alexu i Nici koji se prije vjenčanja odluče na pustolovno putovanje gruzijskim planinama. Julia Loktev, američka redateljica ruskih korijena, snimila je film u kojem se naizgled ništa osobito ne događa (pratimo backpackersko putovanje zaljubljenog para koje kroz fascinantno lijepe planine, livade i rijeke, koje predvodi lokalni gruzijski vodič), ali idilu odjednom prekida traumatičan događaj u kojem lokalni seljaci upere oružje u pustolovne Amerikance, nakon čega se sve mijenja: nestaje opuštenosti, hoda se u tišini, a vezu dodatno narušava i ljubavničko koketiranje vodiča s djevojkom. Iako je posljednja trećina filma kvalitativno mnogo lošija od vrlo upečatljivog i intrigantnog početka, Najusamljeniji planet u cjelini uzevši donosi svježu i provokativnu priču o brutalnosti prirode čija se ljepota lako može pretvoriti u grozotu, a dugi kadrovi, skokovita montaža puna elipsi i improvizirani dijalozi nose izvjesnu dozu poetske meditativnosti kakvu nalazimo u ranim Kiarostamijevim filmovima. Ne radi se o remek-djelu, ali ovaj film nedvojbeno zaslužuje mnogo višu ocjenu od one koju mu je dodijelila publika (ali i kritika) na raznim filmskim portalima.
© Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 26. travnja 2012.
