Polanski u leru

Bračne svađe (Carnage), red. Roman Polanski

  • Bračne svađe (Carnage), red. Roman Polanski

    Dvadeseto stoljeće ne samo da je bilo obilježeno krizom patrijarhalne, nukleusne obitelji nego se posljednjih nekoliko desetljeća govori, s razlogom, i o krizi bračne institucije kao primarno ekonomske zajednice koja je često znala podržavati društveno nepromijenjeno stanje i obespravljenost ženskih subjekata, a s obzirom na njezine sve više zastarjele i konzervativne mehanizme podržavanja društvene stabilnosti. Što nam o tome ima za reći novi film Romana Polanskoga? Ne osobito mnogo, iako je priča imala dosta potencijala, koji je ostao neiskorišten.

    Nakon izvrsnog i atmosferičnog, staromodnog trilera Pisac iz sjene (The Ghost Writer, 2010), koji je označio svojevrsni povratak u redateljsku formu, Roman Polanski ovaj nam se put obratio poprilično nenadahnjujućom crnohumornom dramom Bračne svađe o bračnim problemima i razmiricama, toliko beskrvnom da ju je zaista teško odgledati bez obzira na prilično kratkih osamdesetak minuta koliko traje, a koje kao da svjedoče o tomu da sam materijal nije dovoljno zaintrigirao redatelja da bi iz njega pokušao izvući maksimum. Posrijedi je film koji će u opusu Polanskoga ostati tek kao usputna stanica, možda prijelaz prema nekom novom, uspješnijem i nadahnutijem projektu. Bračne svađe adaptacija su drame Bog masakra (Le Dieu du carnage) Yasmine Reze, koja supotpisuje scenarij filma. Radnja je smještena u suvremeni New York i fokusirana je na dva bračna para koji su se našli kako bi raspravili svađu i tučnjavu svojih sinova osnovnoškolaca, što u konačnici prerasta u portretiranje dviju inačica suvremenoga braka te njihovih problema, koji se neprestano guraju pod tepih.
    Bračne svađe (Carnage), red. Roman Polanski
    Utjecaj dramskog predloška svakako se osjeti u statičnosti filmske cjeline. Radnja je smještena isključivo u jedan interijer – stan bračnoga para Penelope i Michaela Longstreeta (Jodie Foster i John C. Reilly). Naravno, spomenuta prostorna skučenost ne mora nužno imati negativan prizvuk jer je komornost situacije svakako mogla biti poticajnija boljem povezivanju protagonista i stvaranju dinamičnijih i interaktivnijih odnosa između njih, što je izostalo. Film se tako temelji na odnosu četvero likova (drugi bračni par, Alana i Nancy Cowan, tumače Christoph Waltz i Kate Winslet), ali u ovome je slučaju prostorna arhitektonika izrazito primjerenija kazališnom nego filmskom mediju, kao, uostalom, i odveć statična režija Polanskoga. Bračne svađe više djeluju kao snimka kazališne predstave, i to ne osobito uspješne predstave, nego dugometražni igrani film, koji humorno, katkada s izrazito satiričnim elementima, nastoji secirati status braka i bračnih odnosa u kapitalističkim društvima te pokušava ismijati banalnu političku korektnost.

    Narativni okidač cijele priče biva sukob dvaju osnovnoškolaca koji su se potukli – problematika nasilja u školama svakako je ozbiljna stvar te navedeni problem ne treba umanjivati, ali pretjerivanje koje je karakteristično za američke škole, u sankcioniranju istoga, dok se s druge strane upravo potiče militantno nasilje raznim drugim kulturnim čimbenicima te odnos roditelja prema svojoj djeci, nešto je što Polanski pokušava prikazati u izrazito apsurdističkom modusu, premda mu uvelike odmaže poprilično bezličan scenarij, kojem nedostaje britkijih i žešćih dijaloških partija, možda također i malo više bezobraznosti, jer ona i Polanski odveć bockaju u rukavicama.
    Bračne svađe (Carnage), red. Roman Polanski
    Meta su ironije salonski ljevičari koji iz svojih raskošnih i udobnih dnevnih boravaka, ukrašenih buketima tulipana po cijeni od dvadeset dolara, raspravljaju o problemima u Africi (Penelope), uspješni biznismeni koji osim zgrtanja novca nemaju drugih ciljeva u životu (Michael), nezadovoljne i bogate kućanice (Nancy) te bogati i otuđeni brokeri koji većinu dana provedu koristeći se svojim skupim gadgetima (Alan). Jednostavno rečeno – svi. Film sugerira kako suvremeni bračni odnosi pate zbog nerazumijevanja bračnih partnera i njihova međusobnoga otuđenja, kao i utjecaja agresivnoga kapitalizma i popularne kulture. 

    Kao takve, Bračne svađe idealne bi bile, recimo, da se prikažu na Oprahinom televizijskom kanalu jer teze koje film postavlja, priznat ćete, i nisu osobito originalne, a kako bi funkcionirale, trebale bi biti inovativno obrađene, što opet nisu. Reza i Polanski možda su se trebali zapitati ne nastupaju li, na kraju krajeva, sa sasvim pogrešnih pozicija pa da se umjesto pokušaja seciranja boljki bračne institucije pozabave činjenicom koliko je brak u današnje vrijeme anakrona tvorba koja je izgubila smisao. Čini mi se da, unatoč tome što to nije bila namjera ovoga filma, Bračne svađe sugeriraju upravo potonje, što je ipak zahtijevalo drugačiji pristup.
    Bračne svađe (Carnage), red. Roman Polanski
    Ugled Polanskoga svakako je pridonio okupljanju ugledne glumačke ekipe, koja ipak nije dovoljno dobro iskorištena, štoviše, pokazala se poprilično nenadahnutom i rutiniranom, na trenutke odveć teatralnom. To se osobito odnosi na prizore pijanstva u završnici filma, u kojima se Jodie Foster i Kate Winslet, inače izvrsne glumice, u tolikoj mjeri preglumljuju da ih se jednostavno ne može gledati.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 19. ožujka 2012.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji