Eksperimentalni šarm mrtvih

8. ZagrebDox, međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 24. veljače – 4. ožujka 2012.: Post festum

  • U zagrljaju rijeke (Los Abrazos del Río), red. Nicolas Rincon Gille

    U značajnom postotku mrtvi su profilirali ovogodišnje izdanje ZagrebDoxa. Pa čak i na onim filmskim mjestima koja nisu prošla službenu konkurenciju – kao što je to slučaj s dokumentarno-eksperimentalnim Le Samouraï Ivana Faktora – premda je isti komad u jeku zagrebačkog festivala prošao strogu selekciju Oberhausena. U konačnici, oba su žirija – za regionalnu i onaj za međunarodnu konkurenciju – prepoznali taj trend kada su nagradili kratke filmove u kojima se iskapaju ljudske kosti (Jedan dan na Drini, Ines Tanović) ili se uvježbavaju pripreme za prihvat leševa poljskih dužnosnika (Povratci / Powroty, Krzysztof Kadłubowski), koji su vlastitim životima početkom 2010. upozorili na to da ni jedna komemoracija nije stvar rutine. Pogotovo ako se ona odnosi na desetljećima zataškavanu Staljinovu likvidaciju poljskih časnika u Katynskoj šumi, prije otvaranja ruskog fronta u Drugom svjetskom ratu. No čini se da je sedmominutni danse macabre na poljski način zbog vojničke rutine privukao naklonost zagrebačkog žirija.
    Mjesto moje malo (El lugar más pequeño), red. Tatiana Huezo
    Privukao ga je i jedan meksički film (Mjesto moje malo / El lugar más pequeño, Tatiana Huezo), tek kao napomena u drugom planu. Međutim, taj blagi dokumentarac o pustošenju salvadorskog sela Cinquere na sugestivniji je način, u maniri magičnog realizma, pričao priče o silnim leševima i likvidacijama tijekom građanskog rata u El Salvadoru. Opće je poznata činjenica da kompleks o mrtvima u Latinskoj Americi otvara nevjerojatne rakurse u filmskoj proizvodnji. Zbog toga je bilo za pretpostaviti da će se barem još jedan komad na Festivalu dotaknuti te magične teme. Ona se gotovo na eksperimentalan način spletom okolnosti našla u domeni mitskog čudovišta koje se prema predaji skriva u mutnoj vodi Magdalene, glavne kolumbijske rijeke (U zagrljaju rijeke / Los Abrazos del Río, Nicolas Rincon Gille). Moćna voda hrani domicilno stanovništvo, u njoj se skriva nepredvidljivi Mohan, no s vremenom, kako odmiču filmske minute, u njoj pluta sve više leševa, obezglavljenih i bez ruku. Tako barem tvrde prestrašeni pojedinci u fokusu kamere jer se trupla ne vide na ekranu. Isti pojedinci objašnjavaju kako paravojne skupine na taj način upozoravaju domicilno stanovništvo da teren uz rijeku pripada samo njima. Nikako ribarima koji već naraštajima iščitavaju Mohanovo raspoloženje prema vrtlozima koje proizvodi zamućena površina kolumbijske rijeke.

    Pet uništenih kamera (5 Broken Cameras), red. Emad Burnat, Guy DavidiNa sofisticiraniji način izraelska vojska na Zapadnoj obali otima palestinski teritorij domicilnom stanovništvu (Pet uništenih kamera / 5 Broken Cameras, Emad Burnat i Guy Davidi). Gradnjom žičanih ograda, privremenim kontejnerima koje preko noći pretvara u betonske građevine, paljenjem maslina i, dakako, brutalnim rastjerivanjem i likvidacijom najupornijih aktivista. Sve se to vidi u petodijelnom dokumentarcu samoukog snimatelja i redatelja Emada Burnata, u kojem pet razbijenih kamera svjedoče o paklu kroz koji prolaze mještani jednog palestinskog sela (Bil'in) nakon što im izraelska vojska žičanom ogradom razdvoji zemljište, inače stoljećima u njihovu posjedu. Dokumentarac rabi sve greške i nedostatke što ih proizvode više ili mane oštećene kamere. Dakle, i greške u slici sugestivna su sredstva otpora – medijska, doduše – izraelskoj ekspanziji na palestinski teritorij. I taj je palestinski filmski proizvod dobar pokazatelj kako se u neposrednoj blizini smrti zbivaju ekonomični medijski eksperimenti.

    Uz manju ili veću dozu fikcije slična se dokumentarna ostvarenja mogu maknuti iz okvira fingiranih, dobro uvježbanih zbivanja. Prema riječima rumunjske redateljice Ance Damian, u neobičnim se situacijama mora minimalizirati nazočnost snimatelja i redatelja koji nužno mijenjaju tijek zbivanja na terenu te narušavaju etiku dokumentarizma. Dotična je redateljica tri duge godine tražila optimalnu formu u kojoj će ispričati neugodu epizodu u zatvorskom kompleksu poljskog Krakówa na prijelazu iz 2007. u 2008. godinu. Prema kratkom novinskom izvještaju, u njemu se jedan Rumunj (Claudiu Crulic) gladovanjem opirao sudskoj pogrešci zbog koje je gotovo kafkijanski premještan iz ćelije u ćeliju, bez nužne medicinske skrbi. Na kraju su mu ipak presudili zatvorski liječnici – zbog aljkavo odrađena posla skratili su mu fizičke patnje prouzrokovane tromjesečnim gladovanjem. Priča o nedužnom čovjeku koji je izgubio trideset kilograma i koji je iz groba izravnao račune sa šefom ravnodušnog rumunjskog konzulata uvršten je u regionalnu konkurenciju 8. ZagrebDoxa (Crulic – putovanje na onaj svijet / Crulic – drumul spre dincolo). Redateljica se okrenula arhaičnoj filmskoj formi – kolažu i animaciji – ne bi li priču iz groba što više približila stvarnosti iz koje je sve počelo i u koju se, zapravo, sve vraća. Mrtvog je čovjeka vratila u stvarnost koja ga je fizički i duhovno izbrisala iz svog registra – animacijom mrtvih predmeta, fotografija iz porodičnog albuma, dokumenata iz sudskih spisa, naknadno izrađenih crteža itd. Čak je u tu svrhu angažirala popularnog rumunjskog glumca Vlada Ivanova. Njegov je živahan i autoironičan glas pojačavao paradoks filmskog monologa iz groba. Taj neobičan poduhvat u sferi dokumentarizma govori da se upečatljivi medijski eksperiment vrlo često zbiva na mjestima sudara dviju stvarnosti. Druga je stvarnost u toj jednadžbi onaj svijet.
    Crulic – putovanje na onaj svijet (Crulic – drumul spre dincolo), red. Anca Damian
    Objašnjavajući vlastitu filmsku reanimaciju jednog novinskog izvještaja, Anca Damian s pravom je naglasila da svakom dobrom dokumentarcu nedostaje malo fikcije da bi bio još bolji i bliži stvarnosti za koju se zalaže. Ta fikcija svakako nije nazočnost kamermana ili redatelja na licu mjesta, nego izmišljeni i vješto sročeni monolog čovjeka kojeg filmska ekipa osobno nije poznavala, niti je to mogla. Na kraju, fikcionalni je začin bio u funkciji animiranja javnosti, a nevidljivi će Crulic presuditi barem jednom segmentu stvarnosti iz koje je nepravdom istjeran. Rumunjski je ministar vanjskih poslova povodom njegova slučaja morao odstupiti s tog mjesta. Niz televizijskih izvještaja o Crulicovu slučaju i njegovim političkim posljedicama jedine su žive snimke na samom kraju inače animiranog filma.

    Filmske priče na račun mrtvih, sijanja smrti i gladovanja do smrti nisu ni izdaleka time iscrpljene. One su, nema dvojbe, intrigantan i medijski perspektivan kompleks koji nije licenciran samo za tekuću produkciju prikazanu na osmom izdanju ZagrebDoxa. Jednostavno, takve teme u značajnoj mjeri osvježavaju filmske klišeje, bez obzira na festivale i formalni okvir pokretnih slika. Prije tri godine na festivalu u Cannesu Gaspar Noé pokazao je kako se igrana produkcija iznenađujuće produktivno može nositi s tibetanskom Knjigom mrtvih. Njegov komad Ulazak u prazninu (Enter the Void, 2009) svakako pripada u red dugometražnih ostvarenja za pamćenje, unatoč prekomjernom i zamornom ponavljanju sličnih kadrova. Ništa manje medijski intrigantan nije Skafander i leptir (Le Scaphandre et le papillon, 2007) američkog slikara i redatelja Juliana Schnabela, također uvršten u službeni program festivala na Azurnoj obali. Nakon što je doživio moždani udar pa se preko noći našao na osjetljivoj granici između života i smrti, uredniku francuskog časopisa Elle nije preostalo mnogo. Tek pomicanje lijevog očnog kapka, što je bilo posve dovoljno za pisanu biografiju, a potom i igrani filmski eksperiment, za koji je američki slikar osvojio nagradu za najboljeg redatelja u Cannesu.
    Skafander i leptir (Le Scaphandre et le papillon, 2007), red. Julian Schnabel
    Ni kratki igrani film Juraja Lerotića I onda vidim Tanju, inače apsolutni pobjednik na jubilarnim 20. danima hrvatskog filma, nije odolio eksperimentalnom šarmu mrtvih. Pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je sastavljen od nepokretnih fotografija i kratkog umetka od živih slika sa sprovoda jedne žene. U medijskom smislu ta kratka digresija mijenja predznak njegove filmske stvarnosti prema nadrealizmu. Kao da je njezin redatelj prošao kratki tečaj magičnog realizma. Dakako, primjeri se mogu gomilati sve do čistih eksperimentalnih proizvoda poput litvanskog (Sinkronizacija / Synchronisation, Rimas Sakalauskas) koji je nagrađen na 6. 25 FPS-u, Internacionalnom festivalu eksperimentalnog filma u Zagrebu. U njemu je autor zavrtio mrtvi kapital iz sovjetske ere i lansirao ga u svemir. Postrojenjima iz doba socijalizma udahnuo je drugi život, minimalizirao težinu i vinuo ih u nebo. I to je, bez sumnje, svojevrsni dijalog s mrtvima, eksperiment koji je zasluženo dobio priznanje u kinodvorani zagrebačkog Studentskog centra.
    Zeleni val (The Green Wave), red. Ali Samadi Ahadi
    Na kraju, ponovno u festivalski okvir ZagrebDoxa, dvije godine ranije, u njegovo šesto izdanje. Tom je prigodom prikazan dokumentarac o namjernom gladovanju do smrti. Zvuk insekata: Bilješka o mumiji (The Sound of Insects: Record of a Mummy) Petera Liechtija proglašen je najboljim europskim filmom u zoni dokumentarnih ostvarenja za 2009. godinu. Rabeći ideju o gladovanju do smrti, švicarski je redatelj pomaknuo granice dokumentarizma. Slično rumunjskoj redateljici, poslužio se snažnom dozom filmskih metafora kako bi dnevničke bilješke jednog samoubojice dodatno dramatizirao te ih učinio plastičnima. U tu se svrhu koristio snimkama prirode u neposrednoj blizini buduće mumije, inače metafore za vječni život. I premda optika švicarskog proizvoda ima metafizička obilježja, nije daleko od tekuće filmske strategije koja zbraja mrtve, nastoji identificirati leševe koji plutaju Magdalenom ali se ne vide na ekranu, ili se dotiče gomile žrtava tijekom iranskih uličnih demonstracija (Zeleni val / The Green Wave, Ali Samadi Ahadi). Čini se kako blizina smrti u nabrojenim primjerima magično djeluje na redatelje koji u znatnoj mjeri pomjeraju medijske sheme žanrova kako bi stvarnost na velikom ekranu učinili sugestivnijom od one kojoj svakodnevno svjedočimo. Primjeri jasno pokazuju da socijalno angažirani redatelji u neposrednoj blizini smrti ne mare za standarde nego pretražuju ili pak dopunjuju registar filmskih eksperimenata.

    © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 13. ožujka 2012.

Piše:

Željko
Kipke

kritike i eseji