Odlasci i sjećanja

8. ZagrebDox, međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 24. veljače – 4. ožujka 2012.: Dobitnici Velikih pečata i nagrade Movie that Matters



  • Ovogodišnji pobjednici ZagrebDoxa, dobitnici Velikog pečata u međunarodnoj i regionalnoj konkurenciji, filmovi Povratci (Powroty) Krzysztofa Kadłubowskog i Jedan dan na Drini Ines Tanović, posjeduju nekoliko stilskih sličnosti, a oba se na neki način dotiču teme smrtnosti, prolaznosti i krhkosti ljudskih života i sudbina. Riječ je o kratkim dokumentarnim formama (Povratci traju sedam, Jedan dan na Drini šesnaest minuta), obilježenih nenametljivom režijom, promatračkim dokumentarizmom s minimalnim ili gotovo nikakvim intervencijama u prostor snimanja, a također se u oba filma tek retroaktivno otkriva namjera autora i saznanje o vremensko-prostorno-tematskom okviru (iako, naravno, i ranije možemo naslutiti, barem u Jednom danu na Drini, dok u Povratcima malo teže). U Povratcima pratimo skupinu vojnika na aerodromu prilikom uvježbavanja za ceremoniju pogreba 96 osoba, uključujući i poljskog predsjednika i članove vlade, koji su poginuli u avionskoj nesreći kod Smolenska 10. travnja 2010. godine. U Jednom danu na Drini pratimo radnike i forenzičare koji u isušenom jezeru pronalaze posmrtne ostatke Bošnjaka koje su pobili pripadnici vojske Republike Srpske između 1992. i 1995. godine.
    Povratci (Powroty), red. Krzysztof Kadłubowski
    Upravo odluka oboje autora da ne posežu za dijalozima protagonista, da ne objašnjavaju, da što manje smetaju svojim likovima u njihovim zadanim aktivnostima pokazuje se kao pronicljiva, u smislu da onome što žele reći, tj. prikazati ne treba dodatno objašnjenje, eksplikacija ni pripovjedač. Prizori kosti napola zatrpanih zemljom i lica vojnika koja simuliraju nošenje lijesa – govore sami za sebe, a njihova snaga udara gledatelja i kao fragment i kao cjelina. Nadalje, u Povratcima, dok vojnici uvježbavaju predstojeću ceremoniju, nailazimo na zanimljivo autorsko promišljanje da bi pokazao svu dramu i tugu nesretnog događaja, on ne snima sam pogreb nego simulaciju, pripremu za njega. U toj re-reprezentaciji stvarnosti, u tom svojevrsnom simulakrumu, redatelj nailazi na više neskrivenih emocija, više spontanosti, više istine nego što će to biti moguće na samom događaju, koji pod svjetlima reflektora i kamera protječe u protokolarnoj, uniformiranoj i predvidljivoj rutini. Dakako, autorova je kamera tu, no njezina prisutnost ne nadomješta događaj sam, i činjenicu da vojnici praznih ruku koračaju i stupaju, u pogrebnom maršu, sa zagonetnim izrazima na licu, držeći u rukama lijes kojeg nema, pred okupljenima kojih nema.
    Jedan dan na Drini, red. Ines Tanović
    U Jednom danu na Drini redateljica je posebno fokusirana na krhkost ljudskih sudbina, posebice u ratu koji odnosi Čovjeka nemilice i u velikom broju, u kojem životi nestaju poput pogaženih vlati trave, zaboravljeni u nekoj divljini, daleko od očiju. Sam čin iskapanja svojevrsna je eksplikacija tog promišljanja – nakon što radnici prokopaju dio isušenog jezera, dolaze forenzičari koji pronalaze ostatke, označavaju ih zastavicama, klasificiraju, upisuju podatke u bilježnicu i potom odnose u bijelim vrećama. Zatomljene emocije, profesionalna suzdržanost djelatnika i hladna stvarnost u ovom filmu, za razliku od Povrataka, pristupaju smrti iz jednog drugačijeg kuta – oni koji su stradali bili su dehumanizirani u očima svojih krvnika, ali su to i formalno tijekom iskapanja, svedeni tek na profesionalno prebiranje po ostacima ostataka, neraspoznatljivost, kosti i blato (iako je, naravno, sam čin iskopavanja i traženja ostataka duboko human i predstavlja požrtvovnu brigu za poginule sunarodnjake i njihovu identifikaciju). Time Ines Tanović, na način koji ostavlja težak i gorak okus u ustima, pokazuje koliko rat dehumanizira čovjeka u trenutku njegove smrti, ali i kasnije, onemogućujući ili otežavajući identifikaciju, svodeći osobu tek na neprepoznatljivi objekt, izgubljen, zakopan, zaboravljen...
    Mjesto moje malo (El lugar más pequeño), red.  Tatiana Huezo
    Posebna nagrada Festivala Movie that Matters, dodijeljena je pak filmu Mjesto moje malo (El lugar más pequeño) Tatiane Huezo, koji se bavi obnovom malog mjesta razrušenog u dvanaestogodišnjem građanskom ratu u Salvadoru i ponovnim uspostavljanjem svakodnevice i kolektiva pod sjenom nasilnih događaja iz prošlosti. Kao da se nadovezuje na film Ines Tanović, Mjesto moje malo progovara o strahotama rata iz perspektive preživjelih pa tako jedan od protagonista kaže: „Nije lako biti jedan od preživjelih.“ Rat progoni i mrtve i žive, dugo, dugo nakon što je posljednji metak ispaljen, i osjeća se to u gotovo svakom kadru ovog filma. No prisutan je i optimizam obnove, vjera u novi početak i uspostavu kolektiva, nada da sadašnjost može biti jača od onoga iz prošlosti, i da svjetla budućnost donosi utjehu, boljitak, i slatki zaborav. Poetično, potresno, toplo, iskreno, pronicljivo – Mjesto moje malo uistinu jest film koji nešto znači, koji čini razliku.

    © Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 6. ožujka 2012.

Piše:

Vedran
Jerbić

kritike i eseji