
Postupak pastiširanja, koji se obilato upotrebljava u Umjetniku, odavno je u uporabi, osobito u postmodernizmu, kada filmaši pokušavaju voditi dijalog kako s filmskom tradicijom, tako i sa svojim omiljenim autorima. Ono što čini Michel Hazanavicius desetak je godina ranije činio Todd Haynes u izvrsnom filmu Daleko od raja (Far from Heaven, 2002), u kojem je pastiširao kako redateljski stil, tako i vizualne te oblikotvorne elemente filmova Douglasa Sirka, napose njegova klasika Sve što nebo dopušta (All That Heaven Allows, 1955). Haynes, osim što je preuzimao, također je i prevrednovao pa je rekreirani sirkovski univerzum povezao s novim, društveno aktualnim značenjima referirajući se na društveno-kulturnu klimu suvremene Amerike, čime je njegov film, osim što je iznimna studija karaktera, također bio i društveno subverzivan i analitičan. Autori filma Umjetnik referiraju se pak na nešto starije filmsko razdoblje – eru nijemoga filma, odnosno njezin završetak, kada se smatralo kako će pojava zvučnoga filma u potpunosti uništiti filmsku umjetnost. Ona je opstala, a preživjela je kasnije i druge tehnološke inovacije, poput razvoja kompjuterske animacije i ostalih specijalnih efekata te naposljetku i pojavu digitalnih projektora. Film se, međutim, izravno ne bavi tehnologijom, ali se ona neprimjetno provlači djelom tako što utječe na životne priče likova koji se boje suočavanja s novim i nepoznatim.

Hazanavicius pokušava u potpunosti oživjeti svijet nijemoga filma sa svim stilskim i oblikotvornim osobinama znakovitim za filmsko stvaralaštvo toga razdoblja pa je posrijedi zaista minuciozna i pedantna rekonstrukcija, koja se odlikuje iznimno postignutom atmosferičnošću vremena. Međutim, redatelj podosta usložnjava situaciju, tako da bi svođenje filma na oznaku pukog rekreiranja bilo nepravedno i površno, premda bi poigravanje bila, iako obuhvatnija, pomalo presmjela oznaka. Naime, glavni protagonist filma, fiktivna glumačka zvijezda George Valentin (Jean Dujardin), inkarnacija je Rudolpha Valentina koji je doživio sličnu sudbinu – nekadašnji ljubimac filmske publike nije se mogao snaći u novom, zvučnom dobu, čiji se početak, znakovito, poklopio s velikom svjetskom gospodarskom krizom. Na taj se način film u određenom smislu referira i na svoju suvremenost, premda mu to nije glavna preokupacija, nego je spomenuti motiv pozadinski proveden kroz film.

Dakle, s jedne strane imamo životnu priču lika koji je po zanimanju glumac, smještenu u drugoj polovici dvadesetih te prvoj polovici tridesetih godina, no ona je, s druge strane, uobličena istim stilsko-oblikotvornim postupcima kao i silni nijemi filmovi u kojima je Valentin glumio. Uostalom, ljubavna priča koja je provučena djelom pridonosi takvom filmičnom, romantičnom ozračju u kojem je sve dimenzionirano, a mimetsko je sasvim napušteno nauštrb eskapističkoga. Stoga se u Umjetniku granice između filma i stvarnosti u potpunosti brišu, a filmsko se udvaja pa je rezultat zanimljiv eksperiment, mnogo zanimljiviji od razvikane činjenice kako je posrijedi nijemi crno-bijeli film. Umjetnik vrvi citatnošću i raznoraznim referencama na filmsku klasiku pa je posrijedi ostvarenje koje zapravo govori o filmofiliji i iskrenoj ljubavi prema sedmoj umjetnosti.

Film je, s tehničke strane gledano, besprijekoran, i to ne samo u spomenutoj pedanteriji oživljavanja prohujala vremena i njegova duha. Hazanaviciusov redateljski rukopis iznimno je elegantan. Vrlo je originalno i inovativno izvedeno poigravanje sa zvučnim i nijemim filmom, koje se semantizira, pa film završava u zvučnom ruhu kada glavni protagonist biva životno i glumački rehabilitiran. Fotografija Guillaumea Schiffmana pridonosi atmosferičnosti i postizanju štiha vremena, kao i određene patine starosti.

Glumačke su kreacije izvrsne i u potpunosti nose film. Jean Dujardin sjajno je i ekspresivno dočarao glumačku zvijezdu čije je vrijeme prošlo pa se pomalo ali sigurno suočava sa zaboravom i životnim klonućem. Njegova povećana ekpresivnost lica, koja je bila karakteristična za razdoblje nijemog filma zbog izostanka čujnih dijaloga i šumova, a koju redatelj potencira kadriranjem glumčeva lica, dovedena je do savršenstva. Bérénice Bejo također je vrlo dobra kao Valentinova mlada konkurencija, koja u priči predstavlja novo doba koje tek nadolazi pa svatko od dvaju glavnih protagonista predstavlja jedan pol, s tim da kemija između njih svakako pridonosi šarmu i poletnosti cjeline.

Ispod gore razmatrana plašta i artsy preokupacija redatelja, kada se situacija bolje sagleda, posrijedi je film koji je čisti i neosporni crowd pleaser – vrlo dinamičan i duhovit, u čijem je središtu staromodna ljubavna priča, i s optimističnim završetkom kojim publika u razdoblju velikih društvenih i gospodarskih preturbacija napokon dobiva malo olakšanja. Nije li to i bila primarna funkcija filma u razdoblju kojim se Hazanavicius bavi, a što vrlo zorno prikazuje uvodna sekvenca? Iako je mahom europska produkcija s pretežno europskom ekipom ispred i iza kamere, Umjetnik je u potpunosti američki, odnosno amerikanizirani film, što je i razlog da ga je tamošnja srednjostrujačka kritika izvrsno prihvatila. Jedino što ga izdvaja od ostalih naslova sličnih karakteristika činjenica je da je snimljen u crno-bijeloj tehnici te da je posrijedi mahom nijemi film. Međutim, tu njegova značenjska inovativnost prestaje jer redatelj toliko ne propitkuje koliko rekreira te nadasve nostalgično uranja u jedan svijet koji je u nepovrat prošao. Na stranu sve silne nagrade koje je film dobio, posrijedi je čisti komad filmske zabave koji se krije iza velikoga koncepta te smatram da se kao takav i treba gledati.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 6. ožujka 2012.