Na prapočecima umjetnosti

ZagrebDox, međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 24. veljače – 4. ožujka 2012., Majstori Doxa: Spilja zaboravljenih snova (Cave of Forgotten Dreams ), red. Werner Herzog

  • Pećina zaboravljenih snova (Cave Of Forgotten Dreams), red. Werner Herzog

    Tri speleologa 1994. godine na jugu Francuske otkrila su spilju s najstarijim ikad pronađenim spiljskim crtežima. Bilo je to arheološko otkriće par excellence: zbog urušavanja stijene pećina Chauvet ostala je nedirnuto arheološko nalazište i za svoje istraživače predstavljala je neprocjenjivu vremensku kapsulu. Petnaestak godina kasnije njemački se redatelj Werner Herzog s nekolicinom suradnika zaputio u tamu Chauveta snimivši svoj 3D dokumentarac Pećina zaboravljenih snova. S nezaobilaznom dozom meditativnosti, Herzogovim hipnotičkim pripovjedačkim glasom, zapanjujućim snimkama spiljskih crteža i unutrašnjosti najstarije pećine, i pokušajem da se pronikne, ne samo u tajne crteža nego i u tajne prvih umjetnika te dopusti našoj prošlosti da govori sama za sebe i o sebi – Pećina zaboravljenih snova jedan je od najupečatljivijih dokumentaraca godine.
    Pećina zaboravljenih snova (Cave Of Forgotten Dreams), red. Werner Herzog
    Werner Herzog oduvijek je tragao za onim mjestima gdje je utjecaj Poretka najslabiji, tamo gdje je iskonsko nekim čudom ostalo netaknuto, bilo da je riječ o srcu tame u Amazonskim prašumama, u kojima doživljava neponovljive odiseje u društvu neurotičnog genija Klausa Kinskog, bilo da u samom srcu tog istog Poretka pronalazi pukotine kroz koje uspijeva vidjeti svijet drugim očima, bez tereta svakodnevne rutine. Treba spomenuti da, kako bi se približavao toj nultoj točki Simboličkog, Herzog bi vrlo često nailazio tek na nova pitanja, nikada na servirane odgovore, a njegovi junaci pritom su se morali, neki više, neki manje uspješno, nositi s ludilom koje takav Uvid nosi sa sobom. U Chauvetovoj pećini Herzog iznova pronalazi to (pra)iskonsko, veliku prvu umjetnost kojoj se istinski divi i kaže: „To nije neki primitivni početak ili polagana evolucija, prije će biti da se to pojavilo kao neka iznenadna eksplozija. Kao da se moderni ljudski duh probudio ovdje.“
    Pećina zaboravljenih snova (Cave Of Forgotten Dreams), red. Werner Herzog
    Na tajanstvenim zidovima pećine otkriva se još nešto – prapočetci filma. Naime neki od crteža pokušavaju imitirati pokret (baš kao u animiranom filmu, primijetit će Herzog), i ne treba se ni izreći da bi se shvatilo: čudesna povezanost ljudskog roda tisućama i tisućama godina, taj neuništivi nagon duha da ostavi trag, pripitomi zbilju oko sebe, umiri demone iznutra, stvara... To je ljudskost! Dakako, neki su zamjerili filmu da je razvučen, da u njemu ima previše prazna hoda, da se „teško oteti dojmu da je Herzog zgrabio priliku snimiti francusku spilju Chauvet, prekrivenu crtežima paleolitskog čovjeka, a tek onda razmišljao što bi s tim snimkama“. U neku ruku i jest i nije tako. No Herzog i nikad nije robovao stilskoj perfekciji, njegov rukopis je grub, poput nebrušenog dijamanta, često kao plod teških uvjeta u kojima radi, i ne zamara ga potreba za didaktičkom preciznošću ili podilaženje proračunatim standardima. On je filozof, filmaš i terenski istraživač u jednom. Koliko nas danas, u ovoj užurbanoj, histeričnoj svakodnevnici, u ovim vremenima svih mogućih determinizama i dogmi u kojima nam se činjenice i istine serviraju poput hamburgera u fast food restoranu, koliko nas uistinu zastane i zapita se „Pa što je, kvragu, taj Čovjek (otkuda je došao i kamo to ide)?“
    Pećina zaboravljenih snova (Cave Of Forgotten Dreams), red. Werner Herzog
    Sve je manje onih koji uspijevaju nazreti taj neistraženi mrak pored ispraznog (ali zavodljivog) blještavila potrošačke svakodnevnice, a još je manje onih koji se tim mrakom imaju smjelosti zaputiti u nepoznato. Werner Herzog jedan je od njih, i zato treba slaviti njegovu umjetnost, čak i onda kada nas obasipa stotinama velikih pitanja, a bez ijednog, makar i malog odgovora. No gdje god da se zaputi, na početku i na kraju svake svoje priče, taj veliki njemački redatelj pronalazi Čovjeka, onog zaboravljenog, nemirnog Pobunjenika, onog čiji snovi pomiču stijene, koji će u tamu Prašume dovesti Operu, koji će sve do kraja rijeke tražiti svoj Zlatni grad, i koji će u svakom trenutku biti svjestan veličine koju nosi u sebi.

    Treba nam taj hrabri Herzog danas, u ovim vremenima epidemije malodušnosti i hladnih ekonomskih računica koje od čovjeka pokušavaju učiniti tek nekakvu bezličnu stavku u proizvodnom procesu tržišta. Treba nam taj nepobjedivi duh nemirnog stvaraoca koji ne priznaje istine na pladnju i koji vazda traži svoje istine, spreman (i doslovno) otići na kraj svijeta da bi ih pronašao.

    © Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 4. ožujka 2012.

Piše:

Vedran
Jerbić

kritike i eseji